Danijela Mikola: Priča o New Yorku ili zašto biste doista trebali voljeti svoj grad Osijek!

Piše: DANIJELA MIKOLA

Prošle godine Washington, ove New York. Dugo sam ga priželjkivala. Svi bi trebali bar jednom vidjeti New York u životu.

Kada me urednik nazvao i pitao ide li mi se u Ameriku po nagradu, vrištala sam od sreće. Serijal priča o nestalima u Domovinskom ratu, koji kolegica i ja radimo već tri godine, izašao je iz okvira naša male Hrvatske, sve do Amerike i tamo pobrao nagrade. ‘Ameri’ se ‘furaju’ na rat, skoro kao mi, ali malo pozitivnije, pa su im ovakve priče totalni ‘trip’.

Uglavnom, vizu sam imala od prošle godine (dobijete ju na 10 godina), a redakcija je velikodušno platila karte za avion i smještaj. Samo sam trebala spakovati kofer i nabaviti tablete za spavanje u avionu.

JFK vs. ĐAKOVO

Let Zagreb-Amsterdam-New York, ukupno 13 sati putovanja, od toga 8 samo do ‘Velike jabuke’. Naravno da smo iznad oceana upali u turbulencije zbog kojih mi se gluteus stegnuo/la na pola sata, jer je let u avionu nalikovao vožnji u autobusu po grbavoj cesti.

Aerodrom JFK. Čovječe! Nije to aerodrom! To je grad veličine Đakova! Ako nećeš dalje taksijem, što ja nisam, jer mi je hotel bio udaljen ‘ajme’ od aerodroma i vožnja bi me koštala 70-tak dolara (1 dolar je 6,2 kune), varijanta B je bio besplatni ‘air train’ (koji vozi do izlaza iz aerodroma) do određene točke i onda podzemna otprilike 35 minuta. ‘Subway’ karta 2,5 dolara u jednom smjeru.

Hotel mi je smješten u Chelsea kvartu na Manhattanu. Srednje je klase, uredan, sobe normalne veličine (ima puno jeftinijih hotela sa sobama veličine zatvorske ćelije u kojima su kreveti na kat). Odlična lokacija jer je sve zanimljivo na 30-tak minuta hoda. Kasnije sam otkrila da je to ‘gay friendly’ kvart, što se dalo naslutiti po broju trgovina sa sex opremom svih vrsta i oblika i povećanom broju gay parova koji su šetali svoje psiće. Bila sam pripravna na puno hodanja jer je to realno najbolji način za vidjeti puno toga.

TIMES SQUARE SE MORA VIDJETI ODMAH

‘Jetlag’. Priča za sebe. Kako je New York 6 sati unazad u odnosu na Lijepu našu, došla sam tamo u 16 popodne. Opere te adrenalin pa ‘kontaš’ da si super, a onda te u 19 uhvati ‘fjaka’ da ne možeš više hodati. Ipak, otpješačila sam do Times Squarea, jer sam to naprosto morala vidjeti odmah. A onda sam tamo išla i naredna dva dana. Nisam ‘seljo’ koji nije obišao svijeta, ali New York budi strahopoštovanje i divljenje.

Sve što vidite u filmovima o njemu je upravo tako, ali na potenciju. Te ogromne zgrade u staklu neprestano rastu zajedno sa građevinskim kranovima na vrhu koji ih stalno nadograđuju (jer, New York više nema mogućnost rasta u širinu), ogromne svjetleće reklame baš na svakoj zgradi, koje su zapravo gigantski ‘led’ televizori koji neprestano projiciraju spotove, na ulicama Newyorčani koji idu sa posla ili turisti sa Starbucks kavom i hot-dogom u rukama, na cestama gužva, žuti taksiji, autobusi na kat, automobili čije marke uopće ne prepoznajem, beskućnici koji spavaju u kartonskim kutijama i na odbačenim madracima na mrežastim željeznim otvorima podzemne odakle im dolazi topli zrak, a koje zapravo nitko ne vidi ili ne želi vidjeti; nevjerojatno veliki broj malih restorana svih vrsta, kafeterija, ‘fast food-ova’, trgovina, raznih oblika ugostiteljskih objekata koji se nalaze jedan do drugoga i krcati su gostima u vrijeme kada svi idu ili se vraćaju sa posla, i svaki komadić ulice ili avenije miriši na začine iz tog restorana. New York je, na prvu, toliko toga…

Vraćam se u hotel, a na recepciji neki djevojčurak, kao. Kosa joj pada preko lica, nema šminke, ‘piercing’ u nosu, izlizani lak na noktima, košulja i hlače, bez izraženih ženskih oblina. Govori ugodnim mekanim glasom. Srećem je opet ujutro, ali sada ima svezanu kosu. Ima izbrijan donji dio glave i pravu bradu koja joj ide od uha i fazonira joj čeljust. To se jučer nije vidjelo. Sada je muškarac! Ali nisam sigurna. Zapravo je i jedno i drugo, ne kao osoba s dva spola nego kao ‘pangender’ ili ‘pansexual’, odnosno osoba koja ne želi definirati svoj spol. Kažu mi da je to novi trend u Americi. Ovisno o tome kako se ujutro osjećaju, mogu biti i jedno i drugo. Također mogu biti i gay. Otkrivam da ulicama New Yorka šeće velik broj ‘pangendera’. Zanimljivo, istovremeno i užasavajuće.

KONTINENTALNI DORUČAK U KOJEM NEDOSTAJE SVE

Ujutro doručak u hotelu. Nema jaja, šunke, maslaca, pekmeza, salame.. Oni doručkuju slatka peciva! To im je kontinentalni doručak?! Krofne, lisnato tijesto sa raznim slatkim punjenjem, kroasane, muffini, biskviti, sve dovedeno do savršenstva… doduše, i kava i juice. To isto kupuju i na ulicama kada idu na posao, u malim mobilnim ‘buksama’ kojih ima puno, a naspram kojih je kućica Joze trovača u Tvrđi restoran sa Michelinovom zvjezdicom! Nema pekara, niti jedne. Slatki doručak bude fora jedan dan, možda i dva, treći već žudiš za jajima i šunkom.

New York je fanstastičan i po činjenici da je iznimno dobro povezan javnim prijevozom, toliko da ti zapravo ne treba automobil… Iznimno brza i svugdje dostupna podzemna, nadzemni vlakovi, autobusi, taksiji, sve je svugdje. U njemu se i lako snaći jer je podijeljen na avenije i ulice, po brojevima, tako da se točno zna koji je koji dio grada. Teritorijalno gledano New York se proteže u dužinu od oko 250 kilometara, a podzemnom možete doći s jednog kraja grada na drugi za oko 2,5 sata, s par presjedanja. Većina ljudi tako putuje na posao jer, ako rade na Manhattanu ili drugoj poslovnoj zoni, nema parking mjesta, a organizirana parkirališta (koja su zapravo čelične konstrukcije i obično na kat) koštaju po 20 i više dolara za pola sata. Oni koji imaju automobile zapravo se njima služe tek vikendom, ukoliko idu nekamo van grada. Ostale dane auto im stoji na parkingu ispred kuće, kojega također moraju platiti 100-tinjak dolara mjesečno.

U podzemnoj će vam gotovo u pravilu ući netko na lošim drogama ili ‘u svom filmu’ pa morate paziti da ne ‘blejite’ u njega, jer to je potencijalni problem. Kao i svi Newyorčani, uvijek ‘blejite’ u svoj mobitel. ‘By the way’, njihov svaki poziv je uglavnom ‘videocall’ i svi u ušima nose ove nove bežične slušalice za mobitel sa kojima izgledaju kao svemirci.

RADIŠ ZA 3.000, A STAN STOJI 4.000 DOLARA

Život u tom gradu izimno je skup. Prvenstveno se to odnosi na stanovanje ali i relativno niska primanja običnih radnika. Primjerice, na Manhattanu je najam dvosobnog stana cca. 4.000 dolara, a prosječna plaća nekog radnika u uredu koji radi od 9 do 17 je 3.000 dolara. Zbog toga se odlučuju za najam smiješno malih garsonjera koje su jeftinije ili žive u rubnim dijelovima grada, čak i obližnjem New Jerseyu, gdje je najam upola jeftiniji. Samci nerijetko žive sa cimerima. Najveće plaće imaju oni koji rade u ugostiteljstvu, čak ‘šljakeri’. Mogu zaraditi i do 5-6 tisuća dolara mjesečno, ali poslodavac im u pravilu ne uplaćuje zdravstveno, a i sami moraju plaćati porez na dohodak.

U New Yorku svi sami moraju obračunavati i plaćati porez na dohodak. Zdravstveno osiguranje u New Yorku je ‘must have’ jer su svi oblici liječenja i zdravstvenih pregleda iznimno skupi. “Morao sam operirati koljeno, meniskus. Bio sam tri dana u bolnici i sve je u konačnici koštalo 30 tisuća dolara. Srećom, imao sam zdravstveno”, kazao mi je ‘frend’ iz Vinkovaca koji već pet godina živi u New Yorku. Gay je i morao je otići iz premale Slavonije kako bi mogao živjeti u skladu sa svojim opredjeljenjem. Danas kaže da mu je to najbolja životna odluka. Radi u One world trade centru, na 70-tom ‘faking’ katu, s fantastičnim pogledom na cijeli grad, dakako u tvrtki koja se bavi modom. Ima plaću 3.500 dolara i, da bi donekle solidno živio, mora raditi još poslić-dva sa strane. Uglavnom su to internet poslovi koji tamo donose određenu dobit jer su jako razvijeni.

Da, zdravstveno osiguranje… Radiš malo detaljniju krvnu sliku i to te košta 1.000 dolara. Toliko je i jedan dan u bolnici. Ukoliko si odlučiš sam plaćati zdravstveno, znači da ćeš za njega morati dati pola svoje plaće.

Upravo zbog te činjenice da je zdravstvena skrb skupa i nedostupna većini ljudi, New York na 6 milijuna stanovnika ima 170 tisuća registriranih beskućnika o kojima država ne brine ni na kakav način. Jedan dio njih nekada su bili radnici koji su zarađivali a onda im se dogodila bolest, ili bankrot, i morali su na ulicu. Kopaju po kontejnerima, kao i kod nas, samo što njih, za razliku od naše sirotinje, nitko ne vidi i ne doživljava, nema socijalne osjetljivosti. Ako u redu na šalteru stoji invalid na štakama, žena s dvoje male djece, baka koju noge jedva služe i još 100 drugih zdravih ljudi, nitko nikome neće dati prednost. Tu si, gdje si.

“Imati dijete u New Yorku, posebno na Manhattanu, je ludost” rekao je moj prijatelj. Vrtić košta 1.200 dolara mjesečno, ‘baby sitter’ nešto manje. Ideš ujutro u 8 na posao, odvedeš dijete na čuvanje, radiš od 9 do 17, pokupiš dijete, doma si u 19 u najboljem slučaju, nešto skuhaš ili jedeš ono što su usput kupio, okupaš dijete i ideš spavati. Svaki dan. Hodala sam po tom gradu po 30 kilometara dnevno uzduž i poprijeko Manhattana i nisam vidjela niti jedan jedini park za djecu na ulici! Vidjela sam park za pse, ali ne i ljuljačke i tobogane. Vidjela sam djecu koje ‘sitterice’ voze u kolicima po ulici, uglavnom pospane, i to je njihov boravak na zraku. I to je to.

Newyorčani kažu da im hrana nije skupa, osim one koju jedu u kvalitetnijim restoranima, što je razumljivo. Ipak, ja nisam našla obrok, čak i onaj u ‘fast foodu’, koji je bio manje od 15 dolara; mesna tortilja, pommes i kola. U ‘fine dinning’ restoranu obična bečka šnicla je 40 dolara. Kava je od 3 do 6, muffin 3, hot-dog od 3 do 5, ali je super mali, hamburger 6, itd. Oni koji imaju obitelji si kuhaju obroke kod kuće, ali samcima se to ne isplati, osim ako ne prate neku svoju prehrambenu liniju.

Obzirom na visoku cijenu stanovanja zanimalo me je koliko onda košta stan na Manhattanu. Najjeftiniji koji sam našla u ponudi neke agencije bko je u kvartu mog hotela, Chelsea, i trosobni košta 4 milijuna dolara! Plus što oni plaćaju svaki mjesec porez na nekretninu. Za ovaj stan porez je 450 dolara mjesečno. Superluksuzni stanovi u neboderima koštaju i do 40 milijuna dolara.

Odjeća i obuća imaju različite cijene ali može se naći iznimno jeftinih dućana. Naravno, takvih nema na razvikanoj 5 Aveniji gdje su poznate dizajnerske tvrtke ili u Sohou gdje su najskuplji mali dućani.

Osobno mi je bilo vrlo zanimljivo posjetiti Chinatown. To je zapravo prikaz svih mogućih prava koje neka manjina može imati u nekoj državi. A oni imaju sve. U Chinatownu sve je na njihovom pismu, čak i novine na kioscima i nazivi ulica. Tamo nitko ni ne govori engleski međusobno, možda ni inače (?!). Jedino što je američko u Chinatownu su newyorški policajci koji, stojeći na raskrižju, baš kao u filmovima, ponekad zaplešu dok reguliraju promet ili se deru iz sveg glasa na vozače koji nisu poštivali njihov znak stop.

U New Yorku, dakako, plaćaš sve što je za turiste; ulaznice u muzeje, autobusne turističke ture, posjete kućama poznatih koje dakako vidite samo izvana, zgradama i kafićima u kojima su se snimali poznati filmovi i serije, penjanje liftom na ‘rooftopove’ odakle možete gledati grad iz suludih visina, čak i ulazak u neke klubove u koje je moguće ući samo uz preporuku ili pozivnicu. I ništa nije ispod 30 dolara.

Ponuda društvenog, kulturnog, zabavnog i noćnog života dakako je ogromna. Specifičnost u odnosu na naš stil je ta što u New Yorku nema stida i srama; netko tko vas želi upoznati prići će vam odmah i bez ustručavanja, srdačno, otvoreno.  Jer, možda za to neće imati drugu priliku. ‘Na prvu’ su svi dragi i fini; puno se ispričavaju, oprezni su, uvijek nasmijani, ali drugi dojam je zapravo posve drugačiji. Hladni su i boli ih dupe za vas, ukoliko im niste od interesa.

Ukoliko ste sami, mladi, imate razna znanja i vještine, niste vezani za dom i obitelj, volite velike gradove, New York je idealan za vas. Ne mogu reći da ćete se tamo obogatiti, da ćete uživati duže od godinu dana, da ćete se uspjeti do kraja realizirati kao osoba, ali će vam za sve biti pružene brojne prilike. Morate ih znati prepoznati. Morate i imati neke svoje ljude tamo.

Ukoliko ste u srednjim godinama, imate obitelj, pomalo ste hedonista u životu, volite slobodno vrijeme, šetnje, bavljenje sportom, sjediti na kavi sa legicom iz drugog kraja grada, New York nije za vas. New York će vam u par mjeseci postati izvor depresije i stresa. Žudjet ćete za svojim mirnim, pitomim malim gradom kojemu vidite nebo i sunce.

Ja sam se vratila sva sretna, iako me svi pitaju ‘pa jel ti sad nije bed doći u ovu našu pripi…nu?!’… Bo’me nije. Naša kvaliteta života nemjerljiva je odnosu na njihovu. Naš je problem samo taj što nas već godinama vode oni (političari) koji ovoj maloj Hrvatskoj ne daju da se razvije i doista postane raj na zemlji.

Foto: Danijela Mikola