Tri dana kalvarije! Osječaninu Davoru Lončariću u Italiji točili krivo gorivo!

– Mali roman iz Italije, ili kako se putuje tri dana od Milana do Osijeka – naslovio je Osječanin Davor Lončarić, poznati osječki novinar, nekoliko redaka na Facebooku, a o kalvariji koju je prošao na putu iz Italije prema Osijeku, nakon što su mu, kako piše, na benzinskoj postaji djelatnici točili gorivo, ne dozvoljavajući prethodno njemu da to učini na način na koji se to čini kod nas, u Hrvatskoj.

Prešao je potom 10-ak kilometara, a kako govori telefonski za OsijekExpress.com, prije nego će početi problemi i trodnevna kalvarija u Italiji. Ono što je trebala biti lagana vožnja kući, pretvorilo se u ‘avanturu’ koja ga je stajala više stotina eura. A pred njim je i mogući sudski spor.

Sve je opisao na Facebooku.

– Objavih, dakle, prije par dana nekoliko slika i videa iz Italije. Kratki godišnji odmor koji je zapravo bio kombinacija više izleta, obilazak Milana u društvu starog znanca Stjepana i nešto navijanja za hrvatske mlade veslače na Svjetskom prvenstvu na jezeru Lago di Varese. U navijanju uobičajena kombinacija urlanja uz jezero, maltretiranja labudova i pataka, izmjena sretnih trenutaka i razočaranja, upoznavanje nove grupe sjajnih ljudi – veslačkih roditelja i navijača i uživanje u šušuru svjetskih razmjera – počinje idilično Lončarić i nastavlja…

– Smještaj super, obiteljsko gospodarstvo na jezeru, domaća hrana, lutanje za pizzama i pastama, pjenušavim bijelim vinima i lokalnim pivom. Klasična gnjavaža s Talijanima koji ništa osim talijanskog ne razumiju i ne govore, čak i na mjestima gdje bi ipak nešto više morali znati. I sve bi bilo gotovo savršeno da se na povratku kući nije dogodilo višestruko – s*anje.

– Dan prije polaska valjalo je tenkirati i lijepo se spremiti. Lik na pumpi zna reći “super” i “full” i to je dovoljno da tenkiraš, provučeš karticu i ostaviš 85 eura. Skupo kao i kod nas. Ne dopušta da sam tenkiraš, takva je politika kuće.

– Honda spremljena, koferi složeni i krećemo na 38 stupnjeva kući. Nedjelja rano popodne, nema velikih kamiona ni velikih gužvi i za čas smo u 1.000 km udaljenom Osijeku. Ali…

– Sad ide zaplet, kao i uvijek kad se napiše famozno “ali”. Na autocesti prema Veneciji, u pretjecajnom traku, uz brzinu od, recimo, 160 na sat naša je Honda jednostavno odlučila – stati. Ugasio se motor, upalila baš svaka lampica i jedva sam se uspio otkotrljati na prepunoj cesti preko tri prometna traka do nekog malog ugibališta. Honda – totalno krepana. I ohlađena ne daje znakove života. Uz mene posljednja cigareta, vani 38 stupnjeva u hladu, na asfaltu puno više. Srećom zalutao paket tople vode u gepeku. Poznavajući Talijane i komunikaciju na engleskom jeziku preskočim SOS telefon i obratim se svojoj banci, u kojoj plaćam i jednu uslugu spašavanja u slučaju nezgode na cesti. Asistentica iz Beča organizira šlep službu u Milanu. Već za sat i pol (!?) stiže pomoć. Vozač natovari Hondu na kamion, nas dvoje u kabinu i vozi s autoceste. Putem skužimo da je Bugarin i razumije što govorimo. Odveze nas do servisa svoje firme, kaže da otvaraju sutra u 8 i ako nam ne mogu pomoći prebacit će nas u ovlašteni servis. Platim 150 eura i čovjek nas uputi u susjednu zgradu – motel u kojem je noćenje 100 eura. Baš je bila akcija pa sam platio 95. A motel …. nazvao sam ga drive-in *ebodromom s pet zvjezdica. Dakle – da bi mu pristupio mora se podignuti rampa, platiš karticom na šalteru, kao da si u Mc Driveu naručio Big Mac menu, uzmeš ključ i voziš do sobe. Ispred sobe je box u koji parkiraš, spustiš garažna vrata (da ti nitko ne vidi auto ni s kim si došao) i tako iz skrivene pozicije ulaziš u sobu. Smještaj zaslužuje svaku pohvalu, očekivao sam puno manje. Čak je i uobičajeno skroman talijanski doručak ovdje bio sasvim pristojan.

– Radno vrijeme prvog servisa za Italiju uobičajeno – 8 do 12 i 14 do 18. U pauzi ručaju. U 8 dolazi gospođa sa psom i par vozača u šlep službi, ali majstora nema do 9. Ipak je ponedjeljak ujutro. Gospođa sa psom ne zna beknuti ništa osim talijanskog pa u pomoć priskače Stjepan s prijevodom. Dočekamo majstora koji je samo pogledao Hondu i rekao da on tu ništa ne može, moramo u ovlašteni servis. Gospođa sa psom je u tom trenu baš uhvatila torbu i krenula van, radi jadna već sat vremena. Zaustavim ju i zamolim da organizira prijevoz do drugog servisa. Sva ljuta nekako to sredi i naplati novih 100 eura. Opet stiže naš poznati vozač Bugarin, diže Hondu na kamion i idemo u treći grad po redu u servis.

– Sunce me obasjalo kad sam na zgradi vidio da se radi o ovlaštenom Hondinom servisu. Dočeka nas veselo osoblje, dakako da na engleskom ne znaju ništa, ali se bar služe Google voice prevoditeljem pa sam brzo doznao da naš drugi majstor dolazi na posao u – 14 sati. Vani opet 38 stupnjeva, sjednemo na terasu All you can eat azijskog restorana s koje bar dva dana nitko nije sklonio boce i pepeljare. Restoran radi samo od 12 do 14 pa smo jedva dobili ukupno 4 cappuccina i mineralnih dok čekamo majstora.

– Dolazi majstor i ‘ladno mi objašnjava kako on ne zna u čemu je problem, ali da će pogledati zašto gorivo ne dolazi do motora te u startu objašnjava da nemaju nikakvih rezervnih dijelova i ako bude nešto morao naručivati to neće sigurno doći do petka, a oni u petak – zatvaraju. Feragosto. Nema ih do 29. kolovoza.

– Namolimo da ipak nešto poduzme, ipak već kasnimo na posao i vrtim po glavi scenarije – kako s hrpom prtljage tražim vezu za Osijek, ostajem mjesec dana bez auta i na kraju opet moram nazad u Milano da ga pokupim. Za dva sata stiže majstor i gura mi nekakav ubrus pod nos. Miriši nafta. A moja Honda troši benzin! Bingo! Napokon znamo što je uzrok kvara. Lik na pumpi uvalio mi je pogrešno gorivo, manji dio ili puni rezervoar, nebitno. Krepala je pumpa goriva i Honda je mudro blokirala motor da ne bi došlo do ozbiljnijih problema. I opet ide stara priča – nemamo rezervne dijelove, ako naručimo neće stići do petka, u petak zatvaramo i nema nas do 29. kolovoza…

– I onda se pojavi uglađeni gospodin, vlasnik servisa i uvoznik Honde. Razumije engleski (što je ogroman pomak u situaciji), ali slabije govori. Shvaća brzo situaciju i ubrzava proceduru popravka. Brzo se pronašla zamjenska rabljena pumpa, vadi se loše gorivo, ispire nekoliko puta rezervoar, provjerava situacija… a nas dvoje opet u azijski restoran (u kojem još uvijek na stolovima stoji inventar od jučer i od jutros). I 38 Celzijevih stupnjeva. Majstori ostaju zbog nas pola sata prekovremeno i napokon, nakon dva dana, Honda pokazuje znakove života. Ali nam majstor ne dopušta da krenemo na put dug 1.000 kilometara nego poziva da dođemo sutra u 11, kad provozaju auto i još nekoliko puta provjere sve funkcije.

– ‘Ajmo opet u potragu za smještajem. Najbliži je 4 km udaljen, u susjednom gradu. Rezerviram na Bookingu i vlasnik autoservisa ljubazno nam ponudi prijevoz. Izbacujemo kofere i torbe iz auta, prebacujemo najnužnije u jedan ruksak i idemo dalje. U susjednom gradu privatni smještaj. Vlasnik se zove Ciro. Zvonim na vrata, nitko ne reagira. I dalje je 38 stupnjeva. Zovem broj telefona napisan na vratima i javi se Ciro. Pogađate – beknut ne zna engleski. Kad je rekao “due minuti” skužih da će ipak netko valjda otvoriti vrata. Dođe Ciro, rukama i nogama objasni sve što treba, uzme 100 eura, ispiše račun, upali klimu u sobi i najavi kako je doručak od 7. Klimu nismo uspjeli nikada ugasiti jer je krepala baterija u daljinskom, ali nismo se bunili. Smještaj je bio takav da smo ipak odlučili dočekati mrak u šetnji nepoznatim gradom, smazali smo par koktela u aperitiv-baru, u atmosferi koja nalikuje na dječji rođendan u privatnom dvorištu. Za doručak smo dobili croissant u plastičnoj vrećici, minijaturni sok od breskve u tetrapaku, dvije marmelade i malu čokoladu. I cappuccino kojeg je djeda Ciro napravio. Popili ga stojeći na dvorištu jer je u kuhinjici već u 8 bilo 28 stupnjeva. Ruksak na leđa i put pod noge. Usputna fina kava u gradu i uz navigaciju pješice do Hondinog servisa.

– Tamo doček našeg starog majstora sa smiješkom. Stvari su nam ubacili u auto, što je bio dobar znak. Pokazuje mi kako bi sve trebalo biti u redu, da su i usisali i očistili auto, gorivo je na rezervi pa moram brzo tenkirati, benzin (naravno). Po benzinu sve smrdi pa je majstor čak i našpricao kabinu nekakvim mirisom, da se manje osjeti. Ljubazno se pozdravimo, naše gorivo su bacili, dajem 20 eura u gotovini za ovo što su oni tenkirali i plaćam još jedan račun – skoro 600 eura za “ruke” i rabljenu pumpu goriva.

– Očekivao sam i više, s obzirom na početnu dramu i komplikacije. Napokon krećemo na put, uz uobičajenu strepnju da bismo mogli opet negdje stati pa proći sve ispočetka. Obavljamo mali šoping i eto me opet na benzinskoj pumpi. Opet ista (nacionalna) firma. Namjerno pokušavam ugurati pištolj s dizelom i vidim da može ući cca 4 centimetra u Hondu (dakle- može se), ali ipak uzimam benzin.

– Prvi put sam smio sam tenkirati, kao što to činim već otprilike 30 godina, otkako vozim. Plaćam račun i eto nas opet u ozdravljenoj Hondi i na zagužvanoj autocesti na putu prema Hrvatskoj. Cijelim putem vrtim film u glavi. Vozim negdje od 1991. godine. Što svoj auto, što 3-4 različita službena auta. I benzince i dizelaše. Nikad mi se nije dogodila zabuna iako će često živom čovjeku svašta dogodi. U tih 30 godina vozačkog staža nikad mi se nije probušila guma, nikad se nije upalila nikakva lampica, dvaput sam se slupao, ali na način da sam mogao nastaviti putovanje. Ne vozim stare aute, ne kupujem polovne, servisiram štreberski samo u ovlaštenim servisima, pazim što radim…

– I onda jedan trenutak nepažnje i dopuštenje “stručnjaku” da natoči gorivo završi troškom od bar 1.500 eura, gubljenjem tone živaca, kašnjenjem dva dana na posao i aktualnom neizvjesnošću – je li popravak bio kvalitetan.

– Sad smišljam dizajn za novu naljepnicu na kojoj će pisati – “gorivo smije točiti samo vozač/vlasnik automobila”. Jasno da sam se već obratio mailom glasnogovorniku velike talijanske naftne kompanije i da sam poslao sve potrebne podatke jednom odvjetničkom uredu u Milanu te ovako detaljno opisao što se dogodilo.

– Ako ste preživjeli čitanje ovog romana do kraja nadam se da će vam ovo iskustvo pomoći i da ćete svaki put, pogotovo na nekom daljem putovanju, jako dobro pratiti tko se približava vašem rezervoaru i na vrijeme ga spriječiti da napravi glupost. Glupost koja košta i izaziva više nevolja odjednom – zaključio je Lončarić.

Foto: OsijekExpress.com (arhiva, ilustracija) & Facebook, Davor Lončarić (screenshot)