19. travnja 2024.

Osijek Express

Vijesti iz Osijeka – Ili dobre ili loše ;)

Ivana Erhardt Draganić: “Hu…hu…hu… a nisam sova, no cupkam dok dišem s mjerama opreza”

6 min read
Ivana Erhardt Draganić - Radila je kao novinarka i urednica u Osječkom domu, Večernjem listu u Osijeku i Zagrebu, bila je mentorica studentima novinarstva; novinarka i reporterka RTL televizije. Radila je sa studentima Medijske kulture u Osijeku. Mnogi je poznajete kao Vinsku Mušicu, iz njezina vinskog bara u Osijeku. Trenutačno je na drugoj godini studija Geštalt psihoterapije. I ponosna je na svoje švapske osječke korijene.

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)

Ovih dana treba mi malo smijeha. Vjerujem i većini vas. Sve neke i ne baš lijepe vijesti oko mene. Što je i normalno u životu. Život je kao jedan val malo izranja, malo zaranja ili kao amplituda iz plusa u minus na grafu. Da je ravna crta… Ne to ne bi valjalo. Znam što znači ravna crta. Tu života nema. I savim je prirodno i u redu ne biti uvijek raspoložen i nasmijan, treba nekada i tugu pustiti kad zakuca na vrata. Ona dođe i prođe. Da bi proljeće cvjetalo, potrebna je zimska hladnoća. Sve zašto ima i svoje zato. Kad dođe teško, vidiš kako je bilo dobro (češće nego obratno – kad je dobro, brzo zaboravljamo što je teško tome prethodilo.). Dobro je da nas uhvate frustracije na životnom putu, jer je to mjesto iz kojeg smo spremni na vlastiti rast i razvoj. Ako frustraciju primijetimo kao mjesto na kojem ne želimo biti i potakne nas na akciju. No kada zaglavimo u frustraciji, ostajemo tu gdje jesmo, ne mrdamo naprijed, vrtimo se u obrascima ponašanja na koje smo naviknuli. Ponekad je dobro izaći iz zone komfora. Dopustiti čudu da uđe u život i postati najbolja verzija sebe.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Ovaj put ću vam ispričati priču koju sam već ispričala prije dosta godina. Priču koja uvijek izmami osmjeh na lice. Pogotovo sad u ovim vremenima, možda je dobro malo vratiti se u prošlost. U prošlost iz koje sam puno naučila, iz koje sam pomalo i narasla.

Evo priče…

Hu..hu…hu..hu…hu…hu…

Nije sova.

Hmmmm…

“Idemo opet. Nakon izdaha, udah i trideset sekundi kratko diši kroz nos.”

 Cupkamo na lopti moja Sestra trudnica i ja. Ispraćamo trudove.

“Kad je razmak između truda pet minuta, u roku sat vremena morate u bolnicu”, objašnjava trenerica.

Trenira se dolazak djeteta na svijet.

“Joooj, jel’ bi išla sa mnom?”, zove kasno poslije podne Sestra, a ja nervozna montiram neki prilog o ribama. O lovostaju. Nigdje prave ribe, kapitalca – smuđice pune ikrom. Samo neki kederi i babuškice. Slažemo sliku… Kako prigodno.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

“Kuda? Radim!”

“Pa znaš… na tečaj!”

“Kakav tečaj!”

“Pa… onaj za trudnice!”

“Jel’ ne ide tvoj muž s tobom?”

“Pa… on je platio i bit će u rađaoni, ali ti ideš sa mnom na tečaj…”

“????”

“Jesi tu? Da dođem po tebe na posao ili kući? Počinje u šest”, cvrkuće umilno Sestra s druge strane slušalice. A što da joj kažem – neću? Pa da mi se oči slijepe sutra kao u mačića od sedam dana. A ne! Ostaje mi još pola sata vremena, ako računam vrijeme da ona dođe po mene i da stignemo na vriijeme.

Naravno da smo došle zadnje, zakasnile smo pravo akademski. Uvijek kasnimo, ali joj ne smiješ ništa reći. Pogotovo ne kad je izvlačiš iz auta. Već sve ide teže.

Dobile smo svaka loptu. Šest parova već trenira disanje. Svi gledaju nas dvije.

“Muž mi je na putu!”, smješka se i svima poručuje.

Cupkamo, dišemo, Mala se rita! Sve me presjeklo, počela sam strahovati od preuranjenog poroda. Dobro je. Kako se mi mičemo, tako i Mala pliva u plodnoj vodi i radi kolutove naprijed nazad. Barem tako zamišljamo.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

“Idi po bilježnicu!”, naređuje.

“Zašto?”, pitam. Osvrnem se oko sebe i gledam očeve kako se blaženo smješkaju, nitko nema bilježnicu ni olovku.

“Da zapišeš!”, zapovjedno će gladeći se po trbuhu.

Sjedim, pišem, ona sluša i smješka se, pa opet cupkamo i dišemo, pa se malo masiramo. Sestra se smješka.

Svašta sam naučila. Kad pukne vdenjak dva sata se ima vremena doći do bolnice. Nikad se ne može točno znati koliko je plodne vode isteklo. Sluzavi krvavi iscjedak trudnicu ne treba uplašiti. To je normalno kad vodenjak pukne, no ako primijeti svježu krv  – odmah pravac bolnica! I dok tiskaju, obavezno žmirit’ jer nitko ne želi imati oči poput razroke oposumke Heidi. K tome još crvene.

U predrađaoni se smije šetati između trudova. Čak je poželjno. Porod će biti lakši. U rađaoni nema šetanja, samo disanja. Nema vode, nema ničega. Zbunjeni budući otac treba pomoći da sve prođe što jednostavnije. Zato ide na tečaj. Koji je ustvari ulaznica od 400 kuna za porod. Ne znam zašto su muškarci toliki mazohisti. Zašto žele traumu za cijeli život. Nema tu navijanja kao pred televizorom s bocom piva u jednoj ruci, daljinskim u drugoj i kokicama negdje između.

Gledam te muževe i mislim si kako će oni sve ovo što su čuli primijeniti kad stignu u rađaonu. Moj Šogor će barem imati bilješke i morat će naučiti gradivo (koliko poznajem Sestru, ne gine mu ispitivanje). Ja sam samo trenerica i zapisničarka.

Jedna mama mi je rekla: “kad uđeš u tu ružnu rađaonu, zaboraviš na sve što si naučila na tečaju”.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Tko će se sjetiti da gledaš u sat i meditiraš između trudova. Opuštaš se od stopala do trbuha…

To ja znam – i dobit ću potvrdu.

*******

Iako kad počnu trudovi, mislim da je prvo što buduće mame, onako goleme s trbuhom do zuba, napuhnute, neke sa stopalima poput hobita, naprave – podigu paniku. Zovu nesretnika koji je odgovoran što njih sada siječe u leđima, što su se baš na odjelu delikatese u supermarketu popišale, a uz to im je na pod iz gaća izletjela krvava sluzava tvorevina. Baca se košara s porilukom, bananama, hrpom kitkata i snikersa, ostavlja se salama i u polu …nekom položaju miče od vitrine s mesom. Mahnito čeprka po torbi tražeći mobitel.

“Odmah dolazi, jesi me čuo! Odmah da si se nacrtao! Šta? Šta? Šta je bilo?. Bilo je – pukao mi vodenjak dok sam ti parizer sa sirom naručivala u tankim ploškama nasjeckan…”, vrišti ispod glasa, crvena od sramote. Nakon dvadeset minuta, jer ne može brže. Morao je zavrnut rundu u kafiću preko puta firme – postat ću otac! Pa dok je našao onako zbunjen auto, pa dok se isparkirao, i to taman se zaletio u punta neke starice, a ova bezobrazna od svojih osamdeset godina, pokazala mu srednji prst. Brzo je odjurio s parkirališta i uletio ravno u gužvu. Dok je milio cestom sa 30 na sat, kesarao se blagotelećim pogledom. Na radiju je svirala Pojest ću sve kolačiće i postat ću debelaaaaa….

“A gdje si ti? Znaš kad sam te zvala! Izletjela mi sva plodna voda! Mali će se ugušit’ na suhom!” Trebao si odmah doć’!”, rafalno ispaljuje.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Naprti torbu. Naprti ženu mokru od plodne vode, i ravno u bolnicu.

Na prijamnom uzeli sve podatke, spakirali je u kolica i vode na odjel. A on ostaje zbunjen dok ona viče: “Idi kući po torbu!”. Gubi je iz vida.

“Torbu, kakvu torbu?!?”

Panika… Jadan… bacaka se k’o riba na suhom jer ne zna bi li sad potrčao u smjeru gdje je medicinska sestra u preuskoj i prekratkoj suknji (to je uspio zapamtiti jer je buljio tragove rubova gaćica koji su se ocrtavali na suknji) odvezla ženu ili prema izlazu s odjela porodništva.

Juri mahnito doma! Traži torbu… Nakon sat i pol, nalazi. Juri nazad.

Ulijeće u rađaonu sav znojan, crven u licu sa zelenom kapom na glavi i amorfnom masom poliuretanske navlake na sebi.

“Gdje si dosad!” Trebao si bit’ uz mene! Jel’ smo išli na tečaj! Znaš da mi moraš pomoć’ s disanjem!” Aaaaaaaaaa!!!!! Vadite to iz mene!”, grabi nesretnika za zeleni rukav, on se spotiče i lupa glavom o rub kreveta. Pada.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

“Jel vam dobro?” skače doktor.

“Naravno da nije! Kako mi može bit’ dobro! Uz toliku booooolllllll!!!!, arlauče sva znojna i ljubičasta.

“Nisam se vama obratio. Nemojte još tiskati. Dajte sestro, pogledajte kako mu je!”

Nesretnik ustaje, tetura… Nježno odmiče slijepljenu kosu ženi s lica i prati na monitoru trudove.

“Ide trud, hajde sunčice, diši. Udah, idemo”, pridržava ju.

Ona ga grabi za vrat. “Kuda idemo, ne idem ja nikud! Samo ovaj mali ide van! A ti, zapamti kad si zadnji put bio unutra! Aaaaaaaaa”

Nije sve onako kako vidite i čujete…

Ali kad nema smijeha, potrebno ga je ponekad i provocirati…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)