20. svibnja 2024.

Osijek Express

Vijesti iz Osijeka – Ili dobre ili loše ;)

Ivana Erhardt Draganić: “Speedo i beti gaće brzo bi bile mokre, kao i naše ‘lonka’ frizure”

7 min read
Ivana Erhardt Draganić - Radila je kao novinarka i urednica u Osječkom domu, Večernjem listu u Osijeku i Zagrebu, bila je mentorica studentima novinarstva; novinarka i reporterka RTL televizije. Radila je sa studentima Medijske kulture u Osijeku. Mnogi je poznajete kao Vinsku Mušicu, iz njezina vinskog bara u Osijeku. Trenutačno je na drugoj godini studija Geštalt psihoterapije. I ponosna je na svoje švapske osječke korijene.

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)

„Moja mama je uvijek govorila: ” Život je kao bombonijera. Nikad ne znaš što ćeš dobiti. “, rekao je Forrest. Sjećate se filma “Forrest Gump”? Čovjeka koji je trčao? Trči, Forrest, trči… Netko i protrči kroz svoj život. I nikad ne znaš što ćeš dobiti. Baš kao u bombonijeri. Neki će ti okus pomilovati nepce, ispuniti tijelo toplinom i zadovoljstvom. A neki će izazvati gorčinu i poriv za povraćanjem… Ali mi smo slobodna bića. Slobodni smo u svojim izborima. Izborima u životu. I kad ih donesemo, odnosno kad izaberemo, nekada ćemo i pogriješiti, a nekada će ti izbori biti baš savršeni za nas.

Kako god izabrali, odgovorni smo u svojim izborima prema sebi, ali i svima onima kojih se taj naš izbor dotiče, odnosno svih onih uključenih. Izborima gradimo i svoj karakter. Izborima na koje smo se odlučili, onako slobodni, ali i izborima koje život učini umjesto nas (to su one više sile, na koje ne možete utjecati, ali možete izabrati kako se nositi s njima – i evo opet te riječi – izbor). Možemo izabrati biti pošteni, biti vjerni, biti nevjerni, biti srdačni, ljubazni, lukavi, zli, sebični, biti varalice, biti znatiželjni, biti hrabri, biti kukavice, biti snažni, biti žrtve, vjerovati u Boga, ne vjerovati… Puno je tu izbora. Biti čovjek. Iznad svega u susretu s drugim ljudskim bićem. I to je izbor. Nešto što je utkano kroz moj odgoj.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Možda nisam tijekom svog života bila najbolja osoba, možda sam mogla i bolje, vjerojatno jesam. Vjerojatno sam svojim izborima nekoga povrijedila, a da toga u tom trenutku nisam bila svjesna. Nisam birala da bih se nekome svidjela, nisam birala da bi drugi bili oduševljeni, da bih nekoga zabavljala, razveselila, zadivila. Ne mogu reći da sam uvijek mudro birala. Što je to mudar izbor? Ali ono što jest je da imamo slobodu, punu slobodu biranja. I kao čovjek, birati da netko zbog tvog izbora ne bude povrijeđen i pati.

Ispričat ću vam priču…

Prolazim često ulicama svoga djetinjstva. Onim ulicama koje su nekad bile Donji grad, a po novom su Jug 2. Nema veze. Tvornice šećera i kandita više nema. Pogon je ogoljen, ostao je samo metalni raster. Beživotno stoji pod vedrim nebom, uskoro će biti srušen do temelja. Vjerojatno će sve biti srušeno do temelja da bi se podignulo nešto novo. Vjerojatno novo stambeno naselje. Kao i u Huttlerovoj na mjestu stoljetnoga mlina do kojeg je vodio makadam. Često nježno prekriven fino mljevenim brašnom koje se raspršivalo kroz prozore pogona dok su mirisali keksi s vanilijom. Košnicu punu ljudi zamijenio je trgovački lanac.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Voljela sam Tvornicu šećera i kandita, i miris šećerne repe, i rezanaca. Miris je to jeseni moga djetinjstva, početka škole. A tek mirisi čokolade i sreće stajanja u redu ispred tvorničke trgovine u kojoj se prodavao lom čokolade Dado i Goga, tuti-fruti, mliječnih karamela, bombona, dražeja… Satima se nekad stajalo u redu i pitalo onoga tko je izlazio s punim rukama kutijica i vrećica: „A što je ostalo?“. Voljela sam te karamele koje su se lijepile po zubima i onu debelu tuti-fruticu, najbolju čokoladu na svijetu. Nju su obožavali rođaci u Austriji. Pored svih milki, lindtova i ostalih, čekali su pola kilograma čokolade iz te socijalističke tvornice, pakirane u crvenoj kartonskoj kutiji s grožđem i bademima na omotnici. U tom debelom rebru krila se sreća svijeta. I proizvodili su ju vrijedni ljudi iz moga susjedstva u mom susjedstvu…

Voljela sam tu tvornicu i ljeti. Kad smo po cijele dane igrajući se na ulici dočekivali drugu smjenu nešto prije 14 sati i ispraćali prvu minutu iza 14, a znali smo dočekati i da druga smjena krene kući, a treća otpočne svoj rad. Išli su u grupicama, smijući se i razgovarajući. Žene u kostimićima ili haljinama i potpeticama, našminkane, mogle su raditi u kancelariji ili u pognu na traci ili pakeraju, nismo znali, ali su bile dotjerane, uvijek. Bila su to drugačija vremena, nije se imalo mnogo materijalnog, ali se imalo mnogo. Mnogo onoga što više vrijedi. A mi. Mi klinci iz ulica oko tvornice s nazivima po morskim otocima i gradovima, mi smo bili garavi od sunca. U onim majicama potkošuljama i gaćama – speedo ili beti, tri boje i tri dezena. Imali smo svo vrijeme svijeta. I čuvare na ulazu u prostor sindikalnog doma gdje su se održavale proslave za Dan žena, podjela paketića s Djeda Mrazom, svatovi, zabave, probe folklora.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Na igralištu iza – Plavom devet – jurcali smo s loptama, badminton i teniskim reketima (ali samo kad bi čuvar iz one kućice bio dobar, a i mi mu obećali da ćemo se igrati i nećemo praviti dječje psine jer ipak su to bili tereni za rekreativce). Bila je tu i kuglana, ostali su samo temelji kao podsjetnik na mjesto s kojega su stasali i neki ponajbolji kuglači u bivšoj zemlji… i mali botanički vrt u stakleniku. Ni njega više nema. Ruku na srce nema više ni igrališta, godinama je parking za radnike iz tvornice, a kako sad ni tvornice nema, sve to sablasno zjapi… A sjećam se svih onih vrućih ljeta. Sparine. Sunca koje pecka po koži, znoja koji se cijedi iz kose, iz naših „lonka frizura“. Svi isti, samo je nijansa boje kose bila različita.

Bila sam bojažljivo dijete, ali svejedno sam preskakala ogradu. U strahu da ne padnem, govorila sam si „možeš ti to, tu ide jedna noga, pa druga, pa prebaci, ne gledaj dolje, i skoči tiho da ne čuje čuvar iz kućice. Juriš nas kao mrava iz mravinjaka i pravac na pipu u šahtu na koje je vrtlar spajao crijevo i zalijevao grmove, cvijeće i sve biljke koje su rasle u domu. Najhrabriji, ujedno i najstariji, odvrnuo bi pipu do maksimuma, a kapljice bi se vinule uvis i sjale poput dijamanata pod sunčevim svjetlom i spuštale se na travu. A mi bismo onako opaljeni od sunca, vrući trčali kroz taj ledeni mlaz. Vriskali, smijali se, jedva disali, od hladne vode, ali i od navale adrenalina. Speedo i beti gaće brzo bi bile mokre, kao i naše „lonka frizure“. Pod nogama bi se trava klizala, brzo je gutala vodu. Nekad smo uspjeli napraviti blato, a nekad nismo stigli jer bi nas  čuvar uhvatio u nedjelu. Tada smo se hvatali prve ograde i brzo se penjali poput alpinista. Onako mokri smo se i klizali. A ja sam probijala svoje granice zone komfora sa srcem u peti, sa srcem u grlu, bubnjanjem u ušima i mislima „kad si na ogradi, ne okreći se i ne gledaj gdje je čuvar, samo se veri; i ne gledaj dolje, samo prijeđi na drugu stranu…“. U trenutku bih pobijedila samu sebe. Srce bi se vratilo na mjesto. Sunce nas je milostivo posušilo, prašina se na nas polijepila i djetinjstvo je bilo bezbrižno.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Nismo imali previše izbora. Koliko kojih lopti, toliko sportova: košarka, nogomet, graničar, odbojka… Svi smo imali gaće na gumu, pa smo ju izvlačili iz onih starih i pravili si sredstvo za igru. Gumu smo svi rado preskakali u startasicama ili šangajkama – bijelim. Kasnije su ih pravili u još nekoliko boja, pa si mogao birati između žutih, roza i plavih, ali tek kad su se one prve, bijele izlizale od jurcanja i raspale od pranja u veš mašini. A nije ni bilo važno. Bili smo bezbrižni i veseli.

I onda se sve promijenilo. Dogodili su se izbori koje je učinio život. Bilo je manje smijeha, bilo je radnika koji su čekali svoje plaće, bilo je onih koji su dočekali „skrb“, čije su se tvornice brzo zatvorile. Osmijeha je bilo manje, više straha u očima od neizvijesnosti, i tu su bili izbori. Teški izbori. Preživjelo se i to. Sve čovjek preživi, preuzme odgovornost i za ono što nije učinio osobnim izborom. Jer mora. To je ona gorka pralina koja se ružno mrvi u ustima, i nagonski ju odmah pljuješ. I tada primjećuješ, takve praline, i ne uzimaš ih više. Ne vrtiš se s istim izborima u istim obrascima. Nemoj.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

I tako tvornice više nema, ostala je jedna preko puta pruge iz koje se širio miris svježine praška za pranje rublja i onog plavog omekšivača, tada jednog jedinog. Ali ima djece. Imaju loptu. Ali sigurno imaju i mnogo više izbora nego što smo imali mi u njihovim godinama. Vremena se mijenjaju, no najljepši je izbor biti dosljedan sebi. Znati da smo slobodna bića i kao takva biramo. Biramo već od onog trenutka kad jutrom sneni otvorimo oči. Sa smješkom ustajemo ili s nervozom… To je prvi izbor svakog jutra.

Nije sve onako kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)