15. lipnja 2024.

Osijek Express

Vijesti iz Osijeka – Ili dobre ili loše ;)

Ivana Erhardt Draganić: Pjevali smo ‘Gdje je nestao čovjek?’, a onda se pojavio s ‘Rim tim tagi dim’!

6 min read
Ivana Erhardt Draganić - Radila je kao novinarka i urednica u Osječkom domu, Večernjem listu u Osijeku i Zagrebu, bila je mentorica studentima novinarstva; novinarka i reporterka RTL televizije. Radila je sa studentima Medijske kulture u Osijeku. Mnogi je poznajete kao Vinsku Mušicu, iz njezina vinskog bara u Osijeku. Trenutačno je na drugoj godini studija Geštalt psihoterapije. I ponosna je na svoje švapske osječke korijene.

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)

Rim tim tagi dim donio je građanima Hrvatske novu euforiju, kao kad na europskom ili svjetskom prvenstvu igra Hrvatska nogometna reprezentacija. Donio je osim radosti i veselja onu našu „drugu stranu“, o kojoj ovdje neću pisati. Marka ne poznajem. Upoznala sam ga kao i svi vi kroz javne nastupe, u intervjuima, dokumentarcu, u njegovim nastupima na pozornici. Malo sam ga izguglala i našla njegov bend, njegovu do Dore i Eurosonga desetogodišnju glazbenu karijeru. Ušao je na Doru s rezervne klupe, kao svojevrsni autsajder i podigao prašinu. Zaljuljao je cijelu naciju u svom ritmu. Ali nacija kao nacija, odmah je reagirala na Rim tim tagi dim s različitim teorijama…

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


A potom su se obrisale ruke i krenulo se u euforične hvalospjeve. A Marko? Marko je otrpio i loše i dobro. Kako? Jednostavno, bio je svoj – autentičan. Pokazao je na sceni da je šoumen. Da ima energiju. Da ima moć onih rijetkih i velikih povezati se s publikom. A izvan scene, kad se svjetla reflektora ugase i ona energija splasne, pokazao se kakav je. Njegovi javni nastupi bili su jednostavni, iskreni, izravni. I ono što je lijepo, o konkurenciji je govorio pozitivno, isticao je svoje favorite i nije se dao euforiji, koju su potpirivali komentatori kladionica. Tri mjeseca „pumpanja“ i tempa, vjerojatno, ma sigurno su ga izmorila (sam je to rekao), ali je ostao svoj, takav kakav je. I na pitanje „nisu li mu dosadili novinari sa svojim, gotovo istim pitanjima?“, odgovorio je, parafraziram: „Nije mi bilo teško odgovarati na pitanja, novinari rade svoj posao, zarađuju svoj kruh.“ E pa, bravo Marko! Ne zato što je spomenuo novinare. Već zbog stava koji pokazuje poštovanje prema profesiji, u ovom slučaju novinarskoj, a vjerujem i svima drugima – prvo u svom timu, ali i inače u životu. Ne znam koliko pratite glazbenu scenu, možda to nije ni važno, ali sigurno znate za Vlatka Stefanovskog i njegovu glazbenu karijeru koja se davno u počecima mjerila njegovim uspjehom u bivšoj državi, a potom se uspjeh mjerio i danas se mjeri u svjetskim razmjerima.

Što je to uspjeh? Za njega da uživa u onome što radi. Sam je rekao kako je u mirovini, ali svaki dan dva sata svira gitaru. Ne zato što mora, već zato što voli. U sviranju i u kreiranju gazbe uživa. Uvijek je uživao i kad je počinjao. Kad je dobio prvu gitaru i kad mu je otac, u vremenu kad je trebao studirati engleski jezik i povijest (ne varam se), rekao kako uvijek može završiti studij, a sada neka svira. Redali su se koncerti, a redala se i podrška tate, mame i svih u okruženju. No ono što je kod Vlatka Stefanovskog lijepo je to što je jednostavan, izravan, iskren, živi realnost, nije se začahurio u balonu šoubiznisa. Nedavno je u jednom intervjuu na nacionalnoj televiziji (toplo vam preporučujem gledanje), rekao odgovarajući na pitanja novinarke, opet parafraziram „kako je on imao talent, puno je radio, i eto imao priliku biti pod svjetlima pozornice, no da nije svatko za to rođen, ali je svatko tko je uključen u njegov i nastup njegovih kolega jako važan. I onaj tko postavlja rasvijetu i ona gospođa koja priprema garderobu, koja radi s ljubavlju svoj posao.“ Očitao nam je važnu lekciju u o vrijednosti svakog čovjeka, bez obzira na njegov posao, posredno i na status.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Nekako sam to vidjela i u Marku. Marka ne poznajem. Kad bih vam sad napisala da sam upoznala Vlatka, prije nekoliko godina i imala prilike s njim razgovarati neformalno, onako kao što razgovaram sa svojim prijateljima, mnogi od vas možda bi rekli „evo je, hvali se.“, nije važno. Ono što mi je ostalo u sjećanju je ugoda. Kroz svoj novinarski posao imala sam prilike susretati se s mnogima iz svijeta šoubiznisa, politike, gospodarstva…, ali doista su rijetki ljudi koji u tim susretima ne pokazuju „veličinu“. Ti su ljudi poput Vlatka, a vjerujem i Marka – veliki. Baš zbog toga. Zbog iskrenosti, jednostavnosti i izravnosti. Nemaju potrebu dokazivati se njihova glazba govori sve, njihova pojava, autentičnost – govori sve.

I vjerujem da će Marko napraviti karijeru kakvu želi i gdje želi jer ima tu energiju šoumena. Ima moć povezati se s publikom i ima veliko srce za nju i za glazbu. Svojim nastupom na sceni pokazao je kako se voli posao kojim se bavi. I želim mu iskreno, iz srca, da ne posustane.

Ispričat ću vam priču…

Ja sam prava tatina kćer. Njegova Šmizla (u značenju: razmažena fina damica, odgojena, a vrckava… ne psuje, hmmm… i pije pivo iz čaše, rijetko iz flaše…). Nikad nisam bila Sin, bila sam Šmizla koju je vodio gdje god je mogao sa sobom, i puno razgovarao, a i korio kad je trebao, tješio i „lomio noge dečkima“. Moj tata je vanserijski tip, pametan, veseo, znatiželjan, u mladosti sportaš, spontan… Ne zato što je moj tata, već kad sretnem nekoga tko pita jesam li njegova kćer, uvijek imaju lijepe riječi o njemu. Hvala im, a hvala i njemu. Dakle, moj tata je radio kao inženjer u Saponiji i stvarno je dobar čovjek. Imala sam kao dijete od pet godina liječnika crnca iz neke od Nesvrstanih zemalja, ne znam koje, a nije ni važno. On je na poslu imao praktikante iz Nesvrstanih koji su studirali u bivšoj državi. I tako sam ja tog mog liječnika koji je bio na specijalizaciji iz pedijatrije, u dispanzeru u Donjem gradu, gledala širom otvorenih očiju i onako u čudu i rekla „Čika mrak“. Moj liječnik se smijao, nije se uvrijedio. Tata je s njim puno razgovarao i šalili su se. Pri kraju pregleda, s očima širom otvorenim, primila sam ga za ruke.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA


Nikad neću zaboraviti kako sam ih držala znatiželjno i sa nekim poštovanjem, u susretus nečim različitim. U tim svojim malim rukama imala sam njegove velike, tamne kao čokolada, ruke koje sam u čudu gledala i okretala, i još više sam bila u čudu kad sam vidjela bijele dlanove. On se smijao i rekao kako je pocrnio od sunca od sunca. Sljedeći put kad smo došli, s vrata sam mu pojurila u susret i nasmijana rekla „gledaj i ja sam kao ti, od sunca“. Svi su se smijali. Ja sam zahvalna. Desetak godina poslije, možda i nešto manje, imala sam jedan od onih ozbiljnih razgovora s tatom u nekoj šetnji. Razgovarali smo o životu, onako spontano. Nikad neću zaboraviti što mi je rekao. „Kad se nađeš ispred nekoga, nemoj gledati boju kože, može biti bijel, žut, narančast, crn, ljubišast, zelen, samo gledaj da si čovjek ispred čovjeka.“ Nije trebao objašnjavati. „Što si po vjeri i naciji, to je tvoja privatna stvar. Nikoga se to ne tiče. Važno je da si čovjek.“ Tome ću dodati „i s kim liježeš u krevet, tvoja je privatna stvar“. Važno je da si čovjek. Zahvalit ću tati što me poticao na znatiželju i naučio da volim ljude.

E, upravo smo to vidjeli u Marku. I to je sve po internetima oduševilo. Pa se zapitajmo kao Bare u pjesmi „Gdje je nestao čovjek?“. Kad bi nas više bilo koji za sobom ostavljamo trag svjetlosti i ljepote u susretima s drugima. Kad naša odijela, kute, automobili, kuće, statusni simboli, vikendice, ne bi bili aršini po kojima se mjeri tko vrijedi, a tko ne. Već ljudskost, ljubav prema bližnjem svom, solidarnost, poštovanje i pažnja prema drugome. To je tako jednostavno, a danas tako komplicirano. Jer kad odemo s ovog životnog puta, ništa ne ide s nama. Ostaju fotografije koje će s vremenom izblijedjeti, ostaju automobili, kuće, stanovi, hrapa odjeće, statusnih simbola koje će nasljednici prodati, i nadgrobni spomenik gdje će pisati naše ime, a na grobu će s vremenom sve rjeđe netko paliti svijeće i ostavljati cvijeće. Što ostaje od nas u naslijeđe? Ostaje kakvi smo bili u susretima s drugima, jesmo li im zatitrali srce svojom ljudskošću. Tako živimo, mi obični koji za sobom ne ostavljamo velika umjetnička djela, znanstvena otkrića i mnoge druge čovječanstvu za napredak važne stvari u nasljeđe. Pamtit će nas po tome kakav si čovjek bio…

Nije sve onako kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)