Ivana Erhardt Draganić: Krupne kapi kiše ljetnoga pljuska potapaju stol kao da Titanic tone…

Vruće je. Ljeto je. I oluje najavljuju. I one se dogode. Istog stupnja upozorenja kao i vrućine – crveni alarm. Sve to pratimo sa strepnjom. Skidam cvijeće s balkona, spuštam ga na pod, samo da kalići ostanu čitavi i cvjeće na jednome mjestu, a ne razbucano po dvorištu. A volim ljetne pljuskove. Jedan takav, zadesio me prije nekoliko godina u centru. Izula sam sandale, i hodala bosa do kuće, nekih 15-ak minuta, dok su me vruće i velike kišne kapi šibale. Nisam stala u zaklon i čekala da prođe. Nastavila sam hodati po užarenom i vlažnom asfaltu, upijajući onaj miris vruće prašine potopljene kišom, onaj vlažni memljivi miris kišnog trenutka. Bila sam mokra do kože dok sam došla doma, a s osmijehom koji bi mi se da nemam ušiju raširio oko cijele glave. To je za mene sreća. Šljapkati bosa s osmijehom, ne mariti za prljava stopala…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Odjeća će se osušiti, stopala oprati… Jedna od onih sitnica koje čine moj život mojim i lijepim. Već sam jednom napisala kako sam ljetno dijete. Volim sva godišnja doba. Ali volim ljeto, i vrućine podnosim, volim vodu – rijeke, pa mora, pa sve drugo… Imala sam snove o kućici na Dravi, na pilonima iznad vode. To je bio djevojački neostvareni san. Podnosim ove vrućine, ali nekako teže s godinama otkako su uvedeni klima uređaji, pa me muči ona razlika u temperaturi, puno viša od one savjetovane. To mom organizmu ne godi. Lakše je prozračiti ujutro stan, i spustiti sve rolete, te sačuvati to malo svježine do iza ponoći. To je sistem mojih retfalačkih omama. Plus kuća od zemlje nabijače, s neravnim zidovima koji čuvaju ljeti hladovinu, a zimi toplinu. Voljela sam ljeta u njihovoj retfalačkoj kućici. Tu hladovinu i polutamu, a dvorište sjajno i obojano svim bojama cvijeća koje su njegovale. Ta je kuća bila njihovo utočište…

Ispričat ću vam priču…

Otkad znam za sebe mojim rođendanima jedno je bilo zajedničko, nešto što ih je obilježilo – mahnito jurcanje. I goleme gladiole, u svim bojama – od bijelih, nježnih žutih, žutih prošaranim crvenim nitima, kao svilenim trakicama, ljubičastih, roza, crvenih kao arterijska i crvenih kao venska krv. I onih najdražih, moje omame Terezije, moje drage Gage, u boji kajsije. Visoke su bile minimalno jedan metar i za njih je mama uvijek imala vazu. Onu tešku kristalnu. Onu koja je pružala stabilnost. Taj je rođendan bio uvijek u nekoj strci.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Mama gurmanica, pripremala je nekoliko vrsta kolača i torte. One lagane voćne na biskvitu sa šlagom i obavezno jednu veliku rođendansku – švarcvaldicu ili neku s beze korama koje su se topile dok si rekao keks. Brzo su se svjećice namještale, puhale. Na svim fotografijama čopor oznojene djece u lijepim haljinicama i majicama. S dječjih čela se cijedi znoj, a lonka frizure (svi smo ih imali pa si razlikovao djevojčice od dječaka, samo po hlačicama ili haljini) ulijepljene kao da smo netom ispod tuša izašli. I svi zajapureni, rumenih obraza jer smo trčali i igrali se raznih igara u donjogradskom dvorištu gdje sam odrasla. I trenutak kad pušemo u te svijeće. Sve oči uprte u tu jednu točku i svi obrazi napuhani kao u žabe, i da – mokri od znoja. Čim smo obavili puhanje uz koje je išlo obavezno fotografiranje, torta se odnosila u frižider, ako se putem nije slegla, kako bi to mama rekla. Tata nas je poslagao, i okinuo starinskim fotoapartom, onim kockastim Flexaretom. Mama je uzimala tortu sa stola i jurila u kuhinju da je spremi u frižider. Čeznutljivo bismo gledali kako odlazi. A ona bi se veselo vratila i rekla: „Za posla sata da ste svi ovdje, režemo tortu!“.

Mi smo nastavili s igrama dok su odrasli sjedili za velikim stolom na terasi, čitaj nekoliko stolova što naših što posuđenih iz susjedstva pod velikim damastnim bijelim stoljnjakom jednim ili dva, i stolicama isto posuđenih od prvih komšija. Iznosila je svoj najbolji porculan sa supentopfom koji je dobila na vjenčanju, i kristalne čaše za rakiju, bijelo i crveno vino. I svake je godine tih čaša za vino s tanašnim nožicama bilo sve manje, pa ih je prestala iznositi. U bifeu su bile poslagane naopako s puknutom nožicom pokraj. A ručak kao u Balaševićevoj pjesmi „Al’ se nekad dobro jelo, baš“. U supentopfu kokošja juha, zlatna s domaćim rezancima. Dva-tri pileta na pladnjevima napunjena filom od iznutrica, što sam čekala s nestrpljenjem. Krompiri na nekoliko načina, mladi grašak, mrkvice, salata zelena i kupus salata, sosevi crveni, bijeli i onaj omraženi u djetinjstvu od kopra. Vani četrdeset u hladu, na terasi. Sve suprotno od savjeta liječnika: jedite laganu hranu, pijte puno vode, izbjegavajte alkohol i ne izlazite između 10 i 17 sati. Svi za stolom u 14 sati, s platnenim maramicama kao produžetkom ruke. Tu i tamo obrišu znoj s čela, vrata, zatiljka. Za stolom se puši. Srče se vruća supa, dodatno biberi i ljuti feferonama, dok se znoj cijedi u tanjure, onako preko nosa jer sila teža tako to voli. Platnene maramice rade sve u šesnaest. Supa ih natopi. Koliko se čovjek oznoji za stolom, reklo bi se kao da je otrčao polumaraton. I nije se stiglo do deserta, jer to sve uvijek traje – red supe, pa soseva i kuhanog mesa i povrća, pa glavno jelo, jelo se polako i razgovaralo – a vjetar podigne stolnjak, sruši onu kristalnu čašu s vinom, mama juri s mineralnom, svi skupljaju svoje tanjure i unose ih u kuću.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Krupne kapi kiše potapaju stol kao da Titanic tone. Pokisli su i pilići, i salvete, i sosevi. „Unosi, brže! Brže!“ Viču. Ne znaš tko viče od silnog meteža. Na nogama tete, tetci, strina i sric, omame, bake i deda, keme i kumovi, a mi – mi ne marimo. Bosi jurcamo po mekoj travi jer nam je ta topla ljetna kiša došla kao naručena. Te teške kapi koje bole kad padnu na kožu, donose radost. Trava je skliska i morka, a mi živahni i vrišteći. Nema ljepljivog znoja. Uklonila ga je kiša. Sad smo mokri do gaća. Mame nas povlače u dnevni boravak i kao u špaliru prolazimo kroz peškire. Nisu nas do kraja ni posušile, a pljusak je stao. Pojavila se duga. Naše dječje oči još veće u čudu i trčimo nazad u dvorište uživati u njezinim bojama i lukovima. Odrasli ne komentiraju dugu. Vraćaju tanjure, beštek, čaše i pladnjeve na onaj stolnjak na kojem je velika fleka od prolivenoga vina. A mama ga gleda sva u očaju jer ga je dobila od nekoga na dar na vjenčanju, i fin je, i kako će izvući sad tu mrlju, i kako će za sljedeću svetkovinu s umrljanim stolnjakom…

Nas to nije doticalo. Mi smo se igrali, puhali smo svjećice na torti. Odrasli su razgovarali. Vjetar je opet podigao stolnjak i prevrnuo čašu s crvenim vinom. Mama opet u očaju. Skače s čašom bijelog vina i prolijeva ga na crvenu fleku koja se širi… Svi skaču od stola. Svi opet trče s tanjurima u rukama. A na pladnjevima više nije ostalo puno toga što je ljetni pljusak uspio potopiti. Opet brisanje peškirima. Trljali su nam glave, kao da tu kosu žele posušiti u minuti. Bilo je to bolno i smrdljivo iskustvo. Znoj pomiješan s kišom, pa sve to još zalijepljeno, te haljinice i majice i hlačice. Dok smo bili mali skidali bi nas u gaće, a po stolicama bi visila naša odjeća. Kad smo porasli, odustali su od skidanja. Mokri do gaća kao miševi naslagali smo se oko stola, bosih nogu na mokrom, toplom, betonskom podu terase, koji je proizvodio zvukove slične cvrčanju, žedno upijajući posljedice pljuska. I strpljivo smo čekali komad rođendanske torte, one što je pala u nesvijest od vrućine. Lizali smo te šlagove. Odrasli su vikali na najmanje: „Mičite te prste s torte!“, znate djecu, oni vole „bušiti rupe u tortama“. Višnje iz one nesretne švarcvaldice ostavljali bismo na tanjuru s grimasom na licu.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Tih desetak pamtljivih trenutaka… Rubovi svečanih haljinica kao i majica koje nisu za svaki dan nego samo za posebne prilike u koje se ubrajaju rođendani i druge svetkovine kada se ide u goste, bili su puni ostataka šlaga, čokolade i višanja. Salvete nismo voljeli jer bi nam se u dodiru sa oznojenim licem pokidale i polijepile… Lakše je bilo podići haljinu i obrisati usta i cijelu glavu… A mame su psovale gledajući u te fleke, na toj jedinoj svečanoj odjeći koju smo imali. I koju smo nosili po ljetnim rođendanima. Tate bi govorile „Oprat će se“…

I danas kad se uflekavi stoljnjak, kažem „oprat će se…“. Što je jedna fleka u trenutku radosti i sreće zajedničkog druženja. Ako se razbije čaša, uzet će se neka druga. Nema veće radosti od osjeta toplih kapi ljetnoga pljuska na koži i golicanje trave među bosim prstima, te oačaravjući poged na dugu kroz izmaglicu kišnog isparavanja. Ne vežimo se za stvari. Sreća nije u stvarima kojima smo okruženi, to je samo uvjerenje iz naše tradicije, kulturološkog, društvenog i religijskog kruga. U kojem jesmo. Koji imaju svoja pravila. U svakom trenutku imamo sve što nam je potrebno da bismo bili sretni. Sreća je ovdje i sada. I ne možeš ju opisati niti definirati. Razmislite malo o ovoj rečenici: „Razlog zbog kojeg ste nesretni je taj što se fokusirate na ono što nemate, umjesto na ono što imate u ovom trenutku.“ (Anthony De Mello).

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

I da, mogu žaliti što nema ljetnih pljuskova. Ali ne žalim. Jer sam to iskustvo radosti bosonogog jurcanja po kiši proživjela u svakom trenutku. I ako se ponovi, opet ću. Uvijek je dobro. Samo je sve stvar naše percepcije.

Nije sve kako vidite i čujete.

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)