Ivana Erhardt Draganić: Mirna je mirna, nečujna i nevidljiva…

„Nije mi teško. Kad oni vole moju kavu.“ Koliko ste se puta uhvatili pristati učiniti nešto, a umorni ste ili bezvoljni ili vam se jednostavno ne da, ali onda pomislite kako će drugi biti sretni kad to učinite jer vole to nešto? Poznato vam je? Dio je to dijaloga iz filma „Žena s gumenim rukavicama“. Riječ je o slavonskom low budget filmu režisera Marija Šuline, snimanom u Đakovu u kojemu igraju poznati osječki i hrvatski glumci, naborajt ću neke, ostali neka mi ne zamjere, Sandra Lončarić, Areta Čurković, Vjekoslav Janković, Miroslav Čabraja, Ivana Soldo Čabraja… Film je premijerno prikazan u utorak u kinu Urania, jedinom preostalom osječkom kinu u gradu. Inače igrao je u kinima diljem Hrvatske, a na Pula film festivalu osvojio je drugu nagradu publike. I s obzirom na iznimno mali budžet, uradak je iznimno dobar. Toliko dobar da ga je HBO otkupio. Bravo! Tema filma je štrajk nastavnika, a priča je ispričana kroz glavni lik Mirne koju igra Areta Čurković.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Mirne koja je mirna i kojoj cijeli život nije teško činiti ništa za druge, a najteže je učiniti za sebe. Mirna je nečujna i nevidljiva. Topla preporuka da pogledate film. A tema je to koja je uvijek aktualna. Činiš uvijek sve za druge, a na sebe zaboraviš. Činiš i trpiš i pretvaraš se u žrtvu koju suprug ili supruga zlostavlja psihički ili fizički, djeca ne slušaju i ne poštuju te, prijatelji te trebaju kad nešto trebaju, poslodavac te gomila s poslom i tapše po ramenu „kako bi bilo super da su svi poput tebe“ jer besplatno odrađuješ tuđe zaostatke… I sve se to niže… Ti šutiš i trpiš očekujući da će netko vidjeti kako si dobra, kako si uvijek tu za svakoga, kako će netko to cijeniti. A zapravo neće. Čovjek je čudno biće. Kad osjeti da može, on će izvući sve što može. Nisu ti ljudi koji samo daju i ne misle na sebe loši. U biti su dobri, samo ne znaju reći ne, ne znaju uspostaviti granice do kojih mogu, do kojih im je ugodno. Dobri su za sve druge samo ne za sebe.

I kad pređe sve to u neugodu, oni šute trpe, pognu glavu i pozicioniraju se rečenicom kao u filmu „znam ja gdje mi je mjesto“. E pa to je krivo. Od silnoga davanja, isprazni se zdjela i ne ostaje ništa, ni za tebe, a ni za druge. I teško je izaći iz tog položaja, jer stalno očekuješ da će se nešto promijeniti, a neće. Neće, dok ti ne kažeš dosta. Dok ne kažeš dosta tuđim očekivanjima, da nešto riješiš, da obaviš, da razumiješ… A tko će nešto riješiti za tebe kad si slab i ne ide?

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

A to je teško. Znam da je. Svi smo mi imali dijelove života u kojem smo izgubili sebe zbog davanja. I kad smo rekli dosta je bio, put povratka sebi bio je težak. A on počinje s jednom rečenicom „Vrijedan/na sam!“. Počinje s ljubavlju prema sebi. Prihvatiti se u tom trenutku slabim i poželjeti promjenu i raditi na toj promjeni. Prihvatiti se u gabaritima tijela takvima kakvi oni jesu, prihvatiti sve svoje mane i tamnu stranu jer i ona je dio nas. S tim prihvaćanjem kreće se u put promjene. Promjene da imam svoj mir i da budem ono što jesam. Zdrave su granice reći NE u trenutku kad ti nečiji zahtjev ili molba čine neugodu. Ne. Bez objašnjavanja. Jer je NE. punokrvna rečenica.  Ne. Jer tako otvarate put punoći vlastita življenja. To nije sebičnost staviti sebe na prvo mjesto. Ne, zato što pri tome ne činite nažao drugima. Sebičnost je kada mislite samo na sebe, a pri tome povrjeđujete druge.

Svi smo mi različiti, no svi imamo nešto zajedničko, a to je potencijal. Potencijal razviti se u najbolju verziju sebe. Naš osobni potencijal koji možemo razviti ili ne. Imamo uvijek izbor u životu. I to je naša sloboda. Slobodno biće bira i kad su okolnosti teške, kad ponekad i nema velikog izbora, ipak biramo kako ćemo se s nečim nositi. U tom trenutku, dobro je imati podršku, podršku koja će naš gubitak snage ublažiti i potaknuti nas na osnaživanje. Jer veličanstveni smo kad raširimo krila. I žao mi je što nas od malih nogu ne uče da širimo krila nego nas uvjetuju „nemoj to raditi, to nije dobro, ako budeš dobar/a, dobit će ovo ili ono…“

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

No ono što sam željela je da vrednujemo svaku osobu s kojom dođemo u susret. Da ju vidimo. Ne znamo što ona sa sobom nosi, koju lakoću življenja ili golemi teret (najčešće ljudi sami nose svoje terete, ima i onih koji će to podijelilit, ali ljudi koji su tu za druge, često ne traže pomoć za sebe od drugih…). Da budemo ljubazni ljudi. Ljubaznost nije čin. Ljubaznost izvire iz čovjekove duše. Koliko ste se puta susreli s osobom koja vas je dočekala sa smješkom i ljubazna je? Kako ste se pri tome osjećali? Kako ste se osjećali kad vas vide? Ne doslovno, nego vide vaše „terete“. Taj osmijeh i lijepa riječ, ništa ne koštaju, a znače… Slažete se? Ovaj put Vam neću pričati priču. Ostavit ću vas s ovim mislima i razmišljanjima. Svima nam je u životu potrebna mrvica ljubaznosti.

Nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)