Ivana Erhardt Draganić: Blagdanska košarica oskudna, a račun puno veći nego godinu prije…

Je li vaša čizmica bila puna ove godine? Što vam je Sveti Nikola ostavio? Darak ili šibu? Ili vam se nacerio i lancima zveckao Krampus? Kako stvari stoje, većina nas bez obzira što je bila možda i dobra, u čizmici je našla šibu, ubranu negdje u bašči… Ili čak praznu čizmu, ostavljenu… A možda je stiglo nešto veliko što ne stane u čizmu – to se događa rijetkima. No najbolje je, ne robovati čizmi i dati ono što nosimo u sebi – ljubav, radost, razumijevanje, poštovanje, sreću, toplu riječ – to je najvrijedniji dar. To je dar po mom.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

No, puno je djece koja željno čekaju čokoladu. Ne samo za ove božićne blagdane nego i inače. I ja podižem ruku i ubrajam se u te djevojčice koje vole čokolade. Tako je bilo i ostat će, barem kad sam ja u pitanju. Uz čokoladu predvečer dok lijepa glazba svira, a toplina se širi domom, čaša crvenoga vina i eto sitnice koja uljepšava životni trenutak. Ipak, čokolada je postala luksuz. Neću sad tu pisati o pralinama koje volim, i svim drugim čokoladnim čudesima. Samo – cijene su otišle u nebo. Volim onu ljubičastu, jednu specifičnu jednostavnu vrstu. Onu što je bila 300-gramska, a sada je 20 grama lakša, a cijena je teža. Lakša čokolada, ali lakši i novčanik. Prije uvođenja eura, stajala je 18 kuna (to je neka zadnja kunska cijena, iako je bila ona i jeftinija. Kako je zanimljivo kad znaš cijene jer nešto stalno kupuješ…), na akciji od 13 do 15 kuna, ovisno o dućanu u kojem je sniženje… Dakle, cijena niža od 3 eura. Danas u jednom trgovačkom lancu stoji između 6,60 i 7,60 eura (sve sam ih obišla, čisto da provjerim – to je moj novinarski crv…). Zavrtjelo mi se pred policom, ne od te silne ljubičaste boje, već od cijene. Vrtila sam brojke i preračunavala i blijedo gledala u tu policu ispred sebe. 56,75 kuna za 280 grama slatkog užitka. Ma daj! Sramota!

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Šalim se s prijateljima, pa kažem kako ćemo mi u Hrvatskoj uništiti euro. Devalvirati ga. Jer 1 euro u Hrvatskoj vrijedi puno manje nego u Njemačkoj. Barem kad se uspoređuju cijene u trgovinama. Ali i kad se uspoređuju cijene nekretnina, recimo. Kako znam, nisam sigurna, ali prema prijateljima koji žive vani, i koji su već dvije godine šokirani cijenama kada dolaze u Osijek, sve sam više uvjerena da ćemo lijepo pridonijeti propasti eura, ako se dogodi.

I bez obzira na to, procjene su da će se ove godine opet potrošiti puno više na blagdanske košarice i darove – sigurno hoće jer cijene iz dana u dan rastu. I to neopravdano. A što bi bilo lijepo kad bismo bili solidarni, kad bismo se ujedinili pa recimo dva tjedna ne kročili u trgovine. Nikako, niti u jednu. Kupili si wc papir za dva tjedna, i samo mazali mast na kruh i posipavali paprikom. I pili čaj i vodu. Već nakon tjedan dana bi trgovci bili smušeni, nakon dva tjedna bi spremili mjere, nakon četiri tjedna takvog bojkota, ne da bi prepolovili cijene, već bi ih stavili u normalne okvire. Ne može se reći da je kakaovac poskupio pa je čokolada sada skuplja, ta čokolada već stoji na policama od prije poskupljenja kakaovca. I cijene energenata. Što se ne spuštaju cijene kada na globalnom planu cijena energenata pada, a ne. Kad se najavi novi rast, odmah i cijene skaču gore.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Blagdanska košarica će biti oskudnija, a stajat će više. Neka nas to ne rastužuje. Jer imamo jedni druge. Imamo ruke koje mogu s puno ljubavi zamijesiti kolače od brašna, jednog jajeta i malo vode, s pekmezom domaćim umjesto čokolade. Da, onim pekmezom koji tri godine stoji već u prašnjavoj teglici u špajzu. Koji je puno finiji od kupovnog jer znamo kako smo ga napravili, miješali ga satima s ljubavlju izbjegavajući vruće kapljice koje špricaju na sve strane. Samo malo ljubavi i volje, i čarolija ovih blagdana bit će ljepša nego ikad. Ako već trošite, možda da razmislite o malim obrtima i njihovim proizvodima. Recimo licitarima koji jesu simboli hrvatskoga Božića, i mog švapskog. A ima jedna kućica u Osijeku i dvoje marljivih ljudi koji stvaraju licitarsku čaroliju – Medičar i voskar Blažeković. Antonija otkida od sna da bi stvarala snove drugima svojom umjetnošću. Ili ako volite vino, oko Osijeka je mnoštvo vinogorja. Nismo ni svjesni da je Osijek poput Bordeauxa – samo francuski ljepše zvuči. A tih vina naših, ma i francuskih sorti u erdutskoj čaši, recimo, za poželjeti. Samo pola sata od Osijeka na istok, sjever ili zapad – naići ćete na nekog dobrog vinara koji kreira vina od vinograda do butelje, s puno ljubavi i vjere u lijep ishod. I to je prekrasan dar. Sad bih ih sve nabrojala, ali bit će to reklama za alkoholno piće, iako je vino hrana. I puno više. Vino spaja ljude u druženju, radosti, ljubavi i smijehu. Zar nije to najljepši dar?

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Može i neki fini domaći kozji ili kravlji sir, teglica ajvara ili pekmeza. Sve to su darovi s dušom. Nije doduše ljubičasta čokolada specifičnoga jednostavnog okusa, ali koga briga. S ovim darom razveselit ćete direktno onoga tko će dar primiti, ali i onoga od koga ćete ga nabaviti. On će dobiti nagradu za svoj rad i trud u koje su utkani znanje, vještina, umjetnost i ljubav. A vaši najmiliji – darak koji će ugrijati srce i dušu. I tome dodajte svoje kolačiće, koje ste noćima pripremali (jer struja je jeftinija po noći, a to su sati upaljene rerne), veselili se izrađujući ih – kroz njih darujete svoje vrijeme i pažnju, svoju dobru energiju i ljubav. To su najveći i najskupocjeniji darovi koje možete dati. U jednostavnosti i skromnosti krije se najveći luksuz.

Darujemo li iz srca ili da se pokažemo pred drugima? Zašto darujemo i što? Zapitajmo se to ovih blagdana. Što možemo nekome dati? Što je ono što imamo, a nije novac. Možda malo svog vremena, ljubavi, slušanja, pažnje… Što je to što možemo od sebe darovati svojim najmilijima?

Opet vam nisam ispričala priču. Imate staru kolumnu, od prije godinu dana, i možete posegnut za njom i pričom u kojoj su utkana neka druga vremena. Možda jednostavnija nego danas, ali tko bi to znao…

Gledajte i slušajte srcem jer samo se tako dobro vidi… Nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)