Ivana Erhardt Draganić: Bivanje ljudskog bića i let u visine prava je ljubav kroz nevezanost

Promatram rijeku kako mirno teče. Mnogo je to vode u njezinu koritu. Čitava jedna sila. Ali je trenutačno tako mirna. Silovitost je kratko pokazala. I potom se umirila. Površina se ljeska u zelenom. Od odsjaja šume s obale. Miriši na svježinu. Opuštenost i lakoću. Promjenjiva je. Nije stalna. Kao ništa u životu. Stalna je samo promjena. Ni svaki crvkut koji dopire iz šume uz rijeku nije jednak. Čas je glasan, čas je tih. Kako se vjetru hoće. I kako se rijeci hoće. Dok međusobno bivaju jedno uz drugo… Kad zapuše jače dok nježno šapuće rijeci, sve je kristalno jasno. Ona odgovara, prenosi… Ponekad je on samo u daljini. Volim kad osim rijeke miluje obraze i kosu. Kad se boje, zvukovi i mirisi stope u sliku… Sliku koju nosim. Jer ništa nije stalno. A mi se kao ljudi vežemo. Vežemo se za stvari, osjećaje, druge ljude. Vjerujemo u moć vezivanja kao u nešto što obećava trajnost. Tješi nas, sigurni smo i ugodno nam je. A kad ostanemo bez tih ljudi, bez tih stvari, bez tih osjećaja, recimo moći i uspješnosti – što se događa? A što kad bismo mogli sve isto, ali ne vezati se?

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Možemo uvijek biti bolji ili možemo biti ogorčeni…

Ispričat ću vam priču… Bila je mala ta moja sestrična kad nam je mamina Kleine Tante donijela barbike iz Njemačke. I još svakoj od nas tri najmlađe minijaturni jastučić s naslikanom mačkom i mini dekice, kao one Vuteksove ili ambasador za bebine krevetiće. Bilo je tu i onih ljubičastih čokolada potpuno drugačijega okusa od ovih danas, i puno smijeha s njom i Onkl-Hansom. Ona malecka, metar i žilet, a on krupan, okrugao i glasan. Oboje veseli, šaljivi. Dvoje ljudi za koje bi čovjek rekao da nisu poznavali tugu. A za sobom su u mladosti, spašavajući živu glavu s ovih nestabilnih prostora (ona iz šavpske Retfale bježeći iz logora u Valpovu, on iz istočne Njemačke bježeći kao vojnik koji je izgubio „svoju vjsku, suborce i front“, ali neuspješno – iz zarobljeništva je izašao ’51.), nakon onog groznog 2. svjetskog rata ostavili sve početkom 50-ih – najmilije ljude i sve što su imali te se zaputili u nepoznato.Oboje bez doma, i s jednim koferom. Pobjegli su iz bivše zemlje iz ne znam kojeg pokušaja, preko Italije i izgradili život u zapadnoj Njemačkoj. On svoje roditelje više nikad nije vidio. Ujedinjenje roditelji nisu dočekali. Pad Berlinskoga zida. Ni onkl nije to doživio, umro je devet mjeseci ranije, a ona Kleine Tante ostala je sama. I dalje jednako vesela. A voljela ga je… Njih dvoje nisu s nama. Potomke nemaju. Ali je ostao osjećaj bivanja s njima. I ta tri-četiri tjedna koliko su boravili kod nas u Donjem gradu, nisam više bila Ivana, već Johanna ili Hanne. Došli su s velikim koferom i svako malo nešto izvlačili iz njega kao Sport Billy iz svog supersaga. A najdragocjenije je bilo izvlačenje šala, viceva i mnoštvo smijeha. No ta je dekica bila hit. Najmanja setrična vukla je tu dekicu godinama, zajedno s dudom. Spavanje bez nje, nije bio zamislivo. Stavila bi ju na bradu i noktićem grebuckala po opšavu dok ne bi zaspala. To je bila njezina utjeha i sigurnost na putu u snove. Teta je bila očajna. Ta se dekica nije mogla oteti radi pranja i dezinficiranja. Znate kako je to s dječjim dekicama. Pune su sline, i pokojeg balca.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Imala sam žutog kao zlato medvjedića. Nije bio plišani (u to doba plišanci kakve danas poznajemo bili su rijetkost), nego nekako rudlavi. Bio mi je jedna od omiljenih igračaka u djetinjstvu, ali sam mogla i bez njega. Za razliku od moje tete, moja mama nije imala problema s dekicama ili bilo kojom igračkom jer sestra i ja nismo pokazivale takvu vrstu vezanosti. Barem ne za predmete. Sestra je bila vezana za mamu, a ja za tatu. Za tatu i priče o vrapčiću Peri prije spavanja. 

Ne sjećam se nekih vezanosti posebnih za odjeću ili stvari. Iako bilo je i toga. Recimo kliker koji mi je donosio sreću – zeleni. Bila je jedna navika, gotovo konstanta kroz život, a to je molitva Anđelu čuvaru prije spavanja koju je Sestru i mene naučila omama Gaga. Kasnije, ju je s godinama zamijenila zahvalnost za dan na odmaku i svako novo buđenje. Neke posebne ritualne, ne sjećam se da sam imala.

Možda je ta nevezanost dobra, a možda i nije. Ne bih vam mogla reći… I ne pišem ovo kako bih vam dijelila savjete, nedajbože. Nije ta nevezanost, oslanjanje isključivo na sebe kroz život. Iako ima nešto i u tome. Tako ni loša. Nešto se vjerojatno prelomilo u meni u dobi od 17 godina. Kad smo napuštali Osijek u zimskoj noći 20 i nekog studenog, moleći se da izbjegnemo granate koje su grmjele. S jednim koferom nas tri u kojemu su bili svi dokumenti i fotografije. Mnogo je toga što sam voljela ostalo u gradu, u ulici u Donjem gradu, u kući je ostalo najvrjednije – moj Tata. Tada sam naučila nešto, što me vjerojatno prati – ne veži se za stvari – sve što imaš nosiš u sebi: znanje, vještine, sjećanja, uspomene, ljubav i mir, možda i one druge – negativne emocije – s kojima ne pokušavam nahraniti dušu. Tada, još nisam bila punoljetna, shvatila sam da materijalno – kuća, novac, status – sve može nestati preko noći. Došli smo u drugu zemlju, bježeći privremeno od rata, gdje ne važni ništa ono što je važilo u Osijeku. Samo bivanje ljudskog bića. S tugom. Jer je Tata ostao čuvati dom. Ali spreman, da ono što je izgradio sa svojom suprugom za svoju obitelj, može u trenutku nestati, srušiti se kao kula od karata, nestati u prahu.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Vjerojatno su takvi trenutci nekim ljudima putokaz u životu, ako već do tada nisu osvijestili problem vezanosti. Jer ako smo vezani, barem ja to tako gledam, nikada nećemo moći poletjeti. Poletjeti u visine. Ljudi mogu letjeti zajedno, a ne biti vezani. Mogu dosegnuti veličanstvenosti u toj nevezanosti. Jer na kraju krajeva – važni su ljubav i mir. A prava ljepota ljubavi i mira spoznaje u onome što donosi nevezanost. Nevezanost ne znači nipošto da nema ljubavi. Ima je u svoj svojoj punoći.

Nije sve kako vidite i čujete… Samo se srcem dobro vidi…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)