Ivana Erhardt Draganić: Vino priča u bačvi, vjetar je uvijek u kosi, a suze ishlape i ostaje samo sol…

Čarolija ne postoji… Postoji samo ljubav. Sve ostalo je iluzija. Ljubav je istina i sloboda… I ona je krivac za čaroliju. Gdje nema ljubavi, postoji samo iluzija… Koja se otkrije… Znate onaj trenutak balončića od sapunice koji tako lijepo lete  i prelijevaju se u predivnim bojama na suncu, a onda samo nestanu… Rasplinu se i nema ih…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Vrijeme je berbe. I jesen već miriši u zraku jutrima. Večeri su još ljetne. Ali onaj miris i svježina koji probude tijelo, nadraže trncima kožu jutrima, nagovještaju odlazak jednog godišnjeg doba i dolazak drugoga. Počele su berbe u vinogradima, negdje još traju, a negdje je sve grožđe s trsova obrano. I podrumi su spremni na nove količine vina. Na nove kreacije naših vinara. Osijek je srce vinskoga svijeta istoka Hrvatske. Mjesto okruženo vinogorjima u kojima se događaju pravi festivali mirisa i okusa, i druženja i ljubavi prema vinima. I baš ta ljubav drži poneke ljude u vinogradima, u hladnim podrumima uz bačve iz kojih vino priča. Jeste li ikada naslonili glavu na otvor bačve i slušali? Slušali tu melodiju fermentacije. Nešto poput školjke koja pripovijeda o životu oceana i mora. I baš ta ljubav daje rujno vino u čaši, i crveno i bijelo, i rose, i mirno i pjenušavo, i medeno… I baš ono koje volimo, koje ispijamo s prijateljima, uz koje se smijemo i uz koje plačemo, uz koje smo sretni i uz koje tugujemo… Na jednom drugom mjestu, u jednoj drugoj kolumni pisala sam kako je vino ono što nas prati kroz život, i kao život je sam… Ne mogu vam dočarati tu ljubav.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Ali taj osjećaj kad nešto radite iz ljubavi, i mislite samo o tome, oduševljava vas, budi znatiželju, svaku prepreku savladavate bez ogorčenja i frustracije i u tom proscesu, tom putu uživate i sve biste ponovili… Znate li taj osjećaj? Ne mislite o novcu, o sigurnosti, o stabilnosti (negdje u vama je zakopana vjera da će sve to doći… jednostavno osjećate i znate…), nosi vas val nečeg drugog, otkrivate u sebi nešto što možda o sebi prije niste znali… To je tako čarobno. To je ta čarolija. Jednostavno je. Zapravo su sve velike stvari u životu jednostavne, baš kao i veliki ljudi…

Ne znam imam li priču za vas. Ali imam zahvalnost. Baš kao ti ljudi koji stvaraju čaroliju. Koji su zahvalni na životu. Koji ne bježe od života. Ne bježe od sebe. Pisala sam o svim tim bjegovima. Sad bih pisala o ljepoti. Ljepoti života. Reci mi nešto lijepo što ti se događa… Pričaj mi o lijepom. Treba mi da čujem što je lijepo oko tebe… Tako nekako tekao je razgovor nedavno s dragim osobama koje sam srela. Jesmo li zaboravili na sve lijepo? Od vijesti koje slušamo, čitamo i gledamo, od vlastitog „kukanja“ kako nam je teško u životu… Uvijek će biti teško… I, uvijek je teško… Samo je važan kut iz kojega promatramo svijet i živimo život. Ne onu pozitivu, počesto i bez pokrića. Važni su svi osjećaji i oni dobri i oni loši. Zapravo loših nema. Sad sam se sjetila kako sam jednom, onako mala u djetinjstvu pala s bicikla. Pala sam tako nezgodno, i na sreću ništa slomila nisam. Ali sam u koljeno nabila kamen. Takav da je na koljenu uz veliku razderotinu napravio i usjek, raskol, dosta duboki za tako jednu ozljedu. Sjedila sam kraj tog malog plavog bicikla i plakala… Plakala tako jako da su mi balci curili tolikom brzinom da ih više nisam mogla posaugati rukavima prevelike majice na smeđe pruge koju sam naslijedila od sestrične.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Slane suze, slani balci, i slatka tamna krv, ljepljiva po pedalama, po rami pa i po sivom prednjem točku. Sjedila sam uz taj bicikl i uz bol od ozljede isplakala vjerojatno, tada ni ne znajući, sve drugo što me onako malenu „boljelo“. Svako „neću se družiti s tobom“, svaku nepravdu u igri, svaku samoću i svaku kaznu. I poslije. Poslije su suze presušile, balci se stisnuli, krasta na koljenu nastala. Sjela sam na taj mali plavi bicikl i nastavila vožnju ulicama moga djetinjstva u Donjem gradu. Naravno, gdje sam smjela, do krajnjih granica. Nije sve prošlo. Lice je peckala slanoća, balci su se runili i spadali s lica, a krasta na koljenu malo se otvarala pa je opet srasla. I tako, noge su nastavile neumorno vrtjeti pedale. I vjetar je bio u ono malo kose, ošišane na lonku. Dovoljno da golica i da se smijem. E u tome je ljepota. U tom vjetru u kosi. I spoznaji da će sve proći… Nekako imam osjećaj da smo danas zaboravili opustiti se i prepustiti. Kao da čekamo da će nas iza ugla ošinuti nešto i zaustaviti tu ljepotu života. Pa sve nešto čekamo i anksiozni smo jer nekako ne zaslužujemo sve lijepo. To su posljedice naših padova s bicikla, pretrpljenih boli, i rana koje teško zacjeljuju… Mislimo da uživamo u tenutcima, ali zapravo dok se oni događaju, naš mozak vrti filmove. Filmove o prijašnjim iskustvima. I sprječava čaroliju… Usidrit ću se u trenutak i pustiti da se čarolija događa…

Nije sve kako vidite i čujete… Samo se srcem dobro vidi…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)