Nova kolumna! Ivana Erhardt Draganić: Ne može konj u kobasicu!

Pao je prvi ovogodišnji snijeg. Tako bijel, nevin i čist. Nježno je pokrio sve. Gledam svoj poludivlji vrt, prekrasan je u toj bjelini. Sakrio je sve moje nedostke kao vrtlarice. Podario mu je mekoću i nježnost. Volim snijeg, i kad minusi štipaju obraze, i kad mi nos pocrveni, i kad udahnem tu hladnoću, i kad škripi sve pod mojim nogama, i kad ostavljam ostiske broj 30 i neke, male tragove u snijegu, i kad pravim anđela a sitan snijeg mi ulazi u oči i škaklja lice… Radujem se kao šestogodišnjakinja, onako nevino i od srca. A prošle su mnoge zime od te djevojčice u crvenom kaputiću koja uživa u snijegu s osmijehom od uha do uha. Skupila je po životnom putu radosti i tuge. Ali jedno, to jedno joj uvijek ostavlja isti osjećaj…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

I tako prolazim osječkim ulicama. Ponedjeljak je. Pusta večer. Bijeli pokrivač je nekih tri centimetra, dovoljan da sakrije raskićene i ostavljene borove ispred kuća i zgrada, na ledinama javnim. Sa čvrstim iglicama, polegnuti, naslagani jedni na druge. Oplakuje ih svjetlost javne rasvijete. Snijeg ih je mekano privio u zagrljaj, i sakrio, i svjetluca poput malih dijamanata kao utjeha. A meni se srce stegne. Na taj prizor. Prizor odbačenih, nepripadajućih. Dva su tjedna bili okićeni, raskošni, s njima su se hvalili, njihovim iglicama, bojama, granama, koji je ljepši, bogatije ukrašen. Rasli su godinama da bi dva tjedna pružali radost, i nakon toga završili na ulici, izbačeni iz života koji su izgubili zbog te tuđe radosti. Jednom su pripadali zemlji, pripadali su šumi svojih, pa su bili najljepši i pripadali su nekome, nekoj obitelji, i sad ne pripadaju nikome. Tužno je to.

Ispričat ću vam priču.

Imala sam dedu Stefana. Otatu. Rođen je na kraju prvog, krvavog svjetskog rata u osječkoj Retfali…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

U obitelji zemljoposjednika, zemljoradnika. Živjeli su od zemlje i svega životinjskog blaga, nešto voćnjaka i viograda. I imali su konje. Konje vrane, kao iz pjesme. I moj ih je Stefan volio. Sjećam se priče kako je, tek kad je prohodao, često gologuz bježao iz kuće ravno u štalu s konjima. To je Stefan. Jednom ih je sve ostavio bez daha, i mamu, i tatu, i omamu, i otatu. Kad ga nije bilo u kući, znali su gdje će ga naći. No ovaj put se smijao i virio kobili ispod repa. Razgrtao je rep, potezao ga, visio s njega, vriskao. Svi su bili prestravljeni. Ta je kobila bila ćudljiva i divlja, uživancija joj je bila ritanje i odbacivanje svega i svakoga tko joj se našao iza repa. Stefan se motao ispod jedne noge, pa malo ispod druge noge, gugutao, smijao se iz svega glasa. Potezao njezin dugi rep, a oni su molili i Boga i sve svece, da ga ne odalami kopitom jer to bi značila smrt prvrođenca. Padao je, dizao se, čupajući je za rep, grabeći joj noge. Ona je mirno stajala, ni ušima nije strignula. Igra je trajala, nitko se nije sjećao koliko dugo, ali im se činila kao vječnost. Bojali su se pisnuti, približiti svojeglavoj kobili da ne bi požalili. Rukama su ga dozivali pričala mi je mamina omama, njegova mama Maria, a on se igrao skrivača i lovice. Kukuc, gdje ste, ulovite me ako možete… I tada su znali da je Stefan šaptač konjima. Uvijek su govorili volio je konje. Ponekad mi se činilo i više od ljudi. I sad kad to pišem čujem Balaševićeve stihove o paorima, o konjima, o Vasi Ladačkom. Stihove, koji kad ih čujem, prizovu mog dedu u sjećanje. Nikad mu nisam rekla otata, mama je imala otatu, meni je to ‘deda’ bilo tako mekano kao zagrljaj. I njemu se sviđalo kad sam trčala i vikala „deda, deda, zašto ovo, zašto ovako, zašto onako“. Moj je deda Stefan pripadao toj zemlji, svojoj obitelji, svojim konjima i svojoj Retfali. I onda je došao drugi krvavi svjetski rat. Osječkog Švabu pokupila je njemačka vojska i poslala na istočni, ruski front. Završio je u konjici na Kavkazu. I u ratu je bio s konjima, a nikad o tome nije pričao. Samo je jednom, za vrijeme rata u Čečeniji, meni studentici kroatistike dok smo pratili vijesti kod njega u Austriji, rekao: „Nikad tamo mira. To su koljači. Jedva sam preživio.“ Preživio je ruski front gdje ga je i zima dokačila, kasnije i gestapovsku torturu u Dresdenu. Kad se vratio, bio je drugi čovjek. Nije ostao u svojoj rodnoj Retfali, netko je drugi bio u njegovim kućama, njive, voćnjake, vinograd, više nije imao. Ženu i djecu, iscrpljene od logora, našao je na trećoj adresi, jednako tako otrgnute od prethodnog života. Otišao je, i obitelj je otišla za njim. I nije bilo sreće. Prijeratni Stefan nije bio ovaj poslijeratni. U očima drugih postao je divlji, mnoge stvari mu više nisu bile važne. Pričalo se o njemu potiho, često na njemačkom koji nisam razumjela. Radosti i tuge, mnoga iskustva učinila su od njega ono što je bio. Znala sam da imam dedu u Austriji, bio mi je imaginaran godinama. Njegov sam lik gradila kao u pričama. Jedino što sam dotad s njim povezivala bila je stara požutjela vjenčana fotografija, koju bih tu i tamo krišom ugledala, njega nasmijanog tamnokosog kako u zagrljaju drži moju omamu Gagu. Upoznala sam ga prvi put kao desetogodišnjakinja. Vlakom smo se to ljeto zaputili u Beč. Živio je 20 kilometara dalje na proplanku. Imam dedu kao Heidi! Sjećate se te priče. O čudaku s planine, kojega je ljubav unuke pripitomila. On je imao koze, imao ih je i moj deda, ali konje… Kakve je krasne konje imao… Na proplanku kućica, golema staja, konji, livada, dva trkališta, koze, kokoši, mačke… I posebna staja s oborom za njegovog najtrofejnijeg šampiona Bill Quana. Golemog, crnog pastuha. Imala sam osjećaj da je taj konj bio svjestan sebe više nego mnogi ljudi: divan sam i najbolji, pogledaj me samo. Sjajne dlake, gizdavih pokreta, ćudljivog ponašanja prema svima, osim prema Stefanu. Crn, da crnji ne može biti. Taj konj, od kojeg su svi konjogojci htjeli potomka, novog šampiona ili šampionku, bio je u mirovini. Nije više išao na trkališta, čekao je trkališta nebeska. Riječ klaonica i konjske kobasice pred Stefanom se nisu izgovarale jer taj konj nije zaslužio da postane kobasica. Donosio je trofeje, slavu, uspjeh, prehranjivao je. Nije ga bičem nikad potjerao samo bi uzviknuo, a Bill Quan bi pojurio kao vjetar. Uživao je on, uživao je i Stefan. Pripadali su jedno drugome. Promatrala sam mog dedu, onoga o kojem se nije puno pričalo, koji je bio kriv za sve, o kojemu se šaputalo, šaputalo najčešće na njemačkom, u njegovom okruženju tada i godinama poslije. On je bio svoj i autentičan s konjima. Živio je svoj san, oni su bili njegova ljubav i radio je s njima jer je to istinski od srca volio. I bio je uspješan – najtrofejniji trener kasača u Austriji i najdugovječniji đokej. Tjerao je konje u kas i u svojoj 75, ne zbog trofeja, samo zbog ljubavi. I mene je naučio tjerati konje u kas, kako se brinuti o njima, njegovati ih, kladiti se na trkama. O, kad sam se prvi put kladila… virila sam ispod pulta na kojem su se primale oklade i pružala šilinge koje mi je dao, izgovarala sam imena njegovih konja, a lističe sam držala kao najveće blago na svijetu sva ponosna dok se on smijao. Sada će netko reći da je kvario djecu… No Stefan je znao i tada, a i godinama poslije, kad smo potkivali Ostwinda, koji se ritao i šutao konjske pedikere, a dedu grickao za prste i potezao za vestu. Samo je rekao: hajde stani tu i drži ga, pričaj mu. Pedikeri konjski su se pogledavali, Ostwind me gledao, naslonio čelo na moje čelo. Pedikeri su mu podrezali nokte/kopito, zakucali nove potkove, a on se nije pomaknuo. Gladila sam tu plišanu gubicu, pričala mu tiho. I shvatila jednu stvar. Kasnije ću vam otkriti. Da, Stefan je znao, da sam ja duša njegove duše. Da u meni ima možda najviše Erhardtovskih gena. Moja mama kaže jesi tvrdoglava kao on, uporna i hrabra.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Nakon rata, život je gradio u Austriji. Prvo je vodio imanje jednom velikom zemljoposjedniku. Potom je radio kao vozač kamiona. Skupljao je novac za konja, pa za drugog i tako je krenuo. Samo su ga konji zanimali, govorili su svi. Bio je još tu drugih stvari, dovoljno je što je bio onaj neprilagođeni. Nepripadajući. Padao je i dizao se. I nije ga bilo briga što ljudi o njemu misle, što pričaju. On je živio svoje snove. Bilo je lijepih, ali bilo je i teških vremena. Kako mu je bilo, samo on zna. Prilagodio se sam sebi.  I nije ga bilo briga što će ljudi reći. To je najbolje od svega. Pripadao je sebi, koliko god da je teško bilo. Nisu ga zanimali kalupi i kutije. Bilo mu je tijesno. Kao i meni.

A i lekcija koju sam kao tinejdžerica dobila od svoga tate bila je o pravokutniku: vidiš ga, e tu izvan je zanimljivo, izvan njega – budi znatiželjna, neka te što više toga zanima. I budi svoja. Pravi prijatelji će te prihvatiti takvu kakva jesi, oni koji to ne učine, nisu prijatelji, nisu važni. Od mišljenja drugih nećeš živjeti. Neće te nahraniti niti platiti režije. Uzdaj se u sebe.

I nije to lagan život. Prije par godina moj tata, kaže: sjećaš se priče o pravokutniku? Došla su vremena da je bolje ostati u njemu nego živjeti izvan njega… Ali, izvan pravokutnika je život. Kakav god da je život je. I treba činiti u životu, raditi ono što nas veseli jer to radimo iz srca. U tome je prava sreća. I Kad je Stefan otišao na livade nebeske gdje tjera svoje kasače svog Bill Quana, Tichia, Letzte von Tichi i Ostwinda, znala sam da je otišao u miru jer je živio život kako je želio, imao je snove koje je ostvario, i bio je dobar u tome jer je to radio sa srcem.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Nismo mi ovdje zbog drugih ljudi. Da se s njima uspoređujemo. Da im se dokazujemo koliko vrijedimo. Nismo ovdje da bi nam netko određivao vrijednost prema načinu odijevanja, izgledu lica i tijela, debljini bankovnog računa i poslu koji radimo, jesmo li ili nismo dobra prilika za nekoga. Vrijedni smo samim svojim postojanjem.

Možda je put srca teži jer ćemo puno puta posrnuti, pasti, ali obrisat ćemo koljena i ustati. Važno je da pripadamo sebi. Jer kad nas otrgnu od pripadanja, tko smo? Tko samo ako ne pripadamo sebi? Nismo mi ono što drugi o nama misle ili pričaju. Duboko u sebi svatko zna tko je i nosi svjetlo koje obasjava.

I da, nisam zaboravilašto vam trebam reći – ljubav je čudo – ona mijenja svijet. Razmislimo o tome…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)