Ivana Erhardt Draganić: “Gaće što štipaju, ljepljivi dud i vrapčić Pero”

„Kroz maglu treperi devet sveća na torti/ Tad sam dobio par mandarina i malog belog zeca/ U maju još uvek zriju komšijske bašte/ Al’ trešnje i zelene kajsije kradu druga deca/ Neki novi klinci, neki novi klinci, neki novi klinci…“ Pjeva Đorđe Balašević, opisujući naša djetinjstva, tamo nekih dalekih godina kada je sve bilo jednostavnije. Možda se to meni čini iz današnje perspektive, mojim roditeljima je opet njihovo djetinjstvo bilo jednostavnije… Pjesma je iz ’79. s albuma Rani mraz. Citiram Đoleta jer ima pjesmu za sve i zato što sam odrastala uz njegove stihove zahvaljujući Tati koji je strpljivo u redu ispred Jugotona iza Supera čekao svake godine novu ploču. Naime, Đole je izbacivao longplejke svake ili svake dvije godine… Njegove pjesme su kao slike.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Tata. Tata je neprocjenjiva osoba. Znam jednog prekrasnog Tatu. Ne oca jer otac je onaj koji je strog, pred kojim nema smijeha, otac je onaj koji hrani obitelj. I Tata je hranitelj. Tata je onaj koji se ludira, smije, zabavlja, brine, izvodi gluposti, pogotovo za svoje kćeri. Znam jednog takvog Tatu, možda i više njih. No ovo je za tog jednog Tatu. Tatu koji je stao na klizaljke i učio svoju malu djevojčicu praviti prve korake na ledu. Da bi razbio led, smijao se, kreveljio, padao i ustajao se. A mala je djevojčica gledala svog Tatu velikim krupnim očima, punim znatiželje. I dogodilo se čudo: osmijeh ju nije napustio, ali strah je. I proklizala je. Zahvaljujući Tati. Tog Tatu koji je vozio svoju malu djevojčicu na biciklu. Tatu koji je svirao i pjevao, i glupirao se samo za osmjeh svoje male djevojčice. I dvije ručice oko njegova vrata i puse u obraz. I ta mala djevojčica sjećat će se jednog dana takvog Tate. Taj je Tata ljubav. Puno je toga taj Tata činio za svoju malu djevojčicu. Iako se ponekad čini da je ta mala djevojčica zaboravila. To je samo faza. Ta mala djevojčica kad postane djevojka i postane žena, pamtit će sve te trenutke sa svojim Tatom i smiješit će se. I uvijek će voljeti svog tatu. Jer će zahvaljujući Tati kročiti životom s manje straha…

Ispričat ću vam priču…

Znala sam zalijepiti nos na izloge dućana na Bulevaru (danas Kapucinskoj ulici). Moj tata je odrastao na Bulevaru. I tako zalijepljena kao puž, znala sam tatu vući za ruku i pokazivati što bih htjela. A on je zapjevao: „Moja mala djevojčica puna je velikih želja kao šipak pun koštica tako je puna veselja…“ I uspješno me odlijepio od debelog stakla iza kojega su bile sve te igračke, brdo igračaka. Bila bih objesna kad bih rekla da sestri i meni roditelji nisu priuštili neke stvari, ostvarili neke želje. Jesu, s vremenom su to mogli. No ono što smo dobile, što danas cijenim njihovo je vrijeme. I kada ga nije bilo puno, zbog posla i obaveza koje su imali, bilo je radosno. Podsjetilo me na onog Tatu s početka priče.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Moj je tata imao jednu kožnu bundu s pravim krznom s unutarnje strane. I pred spavanje bi ju navukao naopačke i brundao kao medo koji je došao ispričati priču. Tata medo najviše je volio izmišljati priče o malom vrapcu Peri koji je volio pjevati na prozoru za mrvice kruha. Vrapčić Pero bio je svaki vrapčić koji je sletio na prozor sestrine i moje dječje sobe. Pero koji pjeva sretno, oprezan je na livadi, sretan cvrkuće kad mu ostaviš malo mrvica, pogotovo zimi. Pero nije bio u slikovnici. Pero je bio u glavi moga Tate. Pero je bio mali junak za laku noć…

A sezona dudova… Moj je Tata volio bicikle, još ih voli, ali ih ne vozi više. Imao je plavog poniku i na njemu sjedalicu za mene, pričvršćenu na kormanu. Bila je metalna i žuljala je. Stavio bi jastučić u nju, pa mene. Mahala bih nogama, onako sigurno obgrljena njegovim rukama. I slušala ga kako priča, pjeva. Vikala bih: brže, brže (vjerojatno ni r, ni ž nisam znala izgovarati), ali sam se smijala jer mi je zrak golicao lice. I onda bismo stali s biciklom pod stari dud. Dohvatio bi granu, i spustio ju da mogu skidati te slatke, gotovo crne plodove. Od sreće sam ih gniječila dječjim ručicama, slatko ih žvakala, tjerala bube ljepljivim prstima. Pred kućom i pred mamom bismo stali kao indijanci. Mislim, ja. Ljubičasta od glave do pete. Dudova je bilo u kosi, po licu, na odjeći, po rukama i nogama. A osmijeh. Osmijeh je bio zbog Tate.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Tata je odlučio jedne kasne jeseni. Jednog nedjeljnog predvečerja nakon ručka kod mamine omame Rozine i moje omame Gage, strpati u džep dva mačića. Omamina velika mačka koja je spavala na stolici pokraj šporeta, to je bilo njeno i mjesto omame Rozine, imala je mačiće. I kao sva djeca, i sestra i ja smo cvilile, kumile i molile da ih ponesemo kući. Obećavale brigu, pažnju, da ćemo ih hraniti, čuvati, maziti i paziti. E, nije mogao biti jedan mačić kad smo bile nas dvije. Morala su biti dva. Mama je bila odrješita: nema mačića ako se ne budemo brinule o njima. Bile smo male, sestra i ja… Tramvaj je i tog predvečerja iz Retfale milio, i cvilio, i škripao do Donjeg grada. Još je u njemu bio kondukter kod kojeg se kupovala karta ili pokazivao pokaz. On je pušio u tramvaju, znao i je ponekad i trgnuti unučića. I bilo je toplo. Nisam voljela taj ustajali vonj tramvaja kao dijete. Dok smo milili kroz korzo, tata se uhvatio za džep, malo jače. Provirilo je jedno šareno uho, pa drugo. Pa se čuo tanašni cijuk. Sestra i ja smo se gotovo upiškile od sreće. Oči širom otvorene. Uzbuđene, mama šapće: tiho… Mislile smo da će nas onaj kondukter koji je pušio na svom povišenom tronu (sjetit će se malo stariji tih tramvaja i karata), koji je uvijek izledao strogo i opasno, izbaciti van naglavačke kad vidi da imamo mačiće. Kući smo došli s Kikijem i Šarenkom. Tata je bio junak i mama je bila dobra. Brinule smo se za njih tako da smo ih trpali u krevet, pa smo svaku večer imale inspekciju što se skriva ispod jorgana, jesu li tu Kiki i Šarenka…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

U 15.05 bile smo spremne zimi, za ferije. U to je vrijeme dolazio kući s posla. Radio je u Saponiji, pretrčao bi prugu i u 15.05 bismo čule ključ u bravi. Kad kažem spremne. Bila je to puna oprema: gaće, pa na njih one duge bockave tople gaće do koljena, pa na to štrample bockave pa čarape; gore potkošulja, pa potkošulja dugih rukava i majica ili vesta; na sve to one šuškave ski hlače s tregerima u kojima sa svim tim slojevima hodaš kao robot. Na glavu je išla kapa marsovka, na ruke one rukavice s jednim prstom i čarapom, one vunene bockave, pa ski jakna, kapuljača i oko vrata bockavi vuneni šal. Sve to od vune štrikala je mama. Boje nisu važne. Sestra je voljela plavu, a ja i žutu, i sve druge. Bio je to jedan miks, nevjerojatan miks. I na sve to, oko vrata KLIZALJKE! Kad je okretao ključ u bravi, nas dvije smo stajale ispred vrata s unutarnje strane, Tata otvara vrata. Naravno otvaraju se prema unutra, nas dvije automatski sjedamo na prvu stepenicu. Ali spremne: „Tata idemo na klizanje!“. On se smije: „Samo da ostavim stvari“, mama viče iz kuhinje: „pustite ga da pojede nešto, pa ćete onda.“ Nas dvije ustajemo jedva s te stepenice. I ostajemo u stavu mirno, ali se meškoljimo. Sad se već i znojimo jer nam je toplo pod svim tim slojevima. I te gaće i štrample štipaju. I evo tate, izvlači sanjke iz garaže, stavlja deku i jastuke. Nas dvije robotskim hodom dolazimo i čekamo da nas smjesti na sanjke. Kako nas je stavio tako smo ostale do Zelenog polja i Olimpije gdje je na teniskim terenima i igralištu bilo klizalište. Snjeg svjetluca pod javnom rasvijetom koja je u ono vrijeme bila oskudnija nego danas. I škripi pod tatinim nogama dok trči i ludira se, a nas dvije se smijemo. Juri po cesti, utabanoj snijegom.

Nije bilo ni ralica, a ni automobila kao danas. Približavajući se Olimpiji, čujemo glazbu i žamor. Jedva se sagibamo da obujemo Yassine klizaljke, bijele, baš kakve je imala Sanda Dubravčić. I na led. On stoji uz rub klizališta, na ledu. Garant su mu se noge smrzavale. Nije klizao. Nas dvije nismo stajale do pauze kad se na 15 minuta obnavljao led. Pijemo čaj (čitaj prženi šećer s vodom). Kući se ne ide. Još jedna runda. Dva sata na ledu. Čaj je proradio. Pa jedna, pa druga mora piškiti. On strpljiv s onog leda s nama u toalet. Pa skidaj sve te naslage odjeće, brzo da se ne popišamo u gaće. Opet nas zapakira, pa opet runda čaja, pauza, pa klizanje, pa opet pišanje prije puta kući. I tako svaki dan tih ferija od 16 do 20 sati. Mama je za to vrijeme vjerojatno štrikala nove kape, šalove, rukavice i veste, bockave. Nagodinu je drugi dan ferija, nakon klizanja, na terasu navukao sav snijeg iz dvorišta, kao „grtalica“, dobro ga utabao i zalio vodom. Sljedeće jutro klizale smo na terasi. Do ručka su tu bili i klinci iz ulice s klizaljkama, i bez. Tata je imao koji dan slobodno, ili barem slobodno vrijeme za ručak u miru i malo odmora prije nego nas je pod zimskom opremom stavio na sanjke i put Olimpije. Inače pola sata je trebalo da stignemo kad je ubrzao hod i potrčao. Sanjke su cupkale. Mi smo vrištale i smijale se. Nekad bismo se i prevrnule, pa nas je skupljao po plavičastom snijegu.

To je Tata.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Tata je bio i beskompromisan kad su razlomci bili u pitanju i ostala matematika. No to nekom drugom zgodom. Tatine zgode s nama se pamte. To je ljubav obostrana.

Jesu danas neki novi klinci, kako Đole pjeva… A ima i tata, i očeva… Koji imaju i nemaju vremena…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)