Ivana Erhardt Draganić:  O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi…

„Ljubav i bol su u neraskidivoj vezi. Ti to znaš. U ljubavi se rađamo, u boli drugih odlazimo. Sve između je život i dar slobodne volje.“, poruka je to koju sam primila nedavno i o kojoj razmišljam. I možda je vrijeme da pišem o ljubavi i boli. Ono što znam je da ljubav ne boli. Za ljubav se ne bori. Ljubav je tu ili nije. Samo voliš. Voliš svakoga dana sve više. I vrline i mane. Sve prigrliš i voliš. Ako se boriš, onda se boriš sam sa sobom. Boriš se sa svojim obrascima ponašanja koje si skupio tijekom života, jer štitiš svoje zidove koje si izgradio, štiteći se od udaraca. I znaš da osoba koju voliš nije ona/one prije, i radiš na svojim promjenama, koje ruše ciglu po ciglu zida oko srca i duše. Kad se oslobodiš toga što steže, što sputava, prodišeš i živiš ljubav. To je borba. I to je slobodna volja. Birati ukloniti sve ono što sputava tvoju ljepotu kao bića. A što boli?

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Bole naša neispunjena očekivanja, očekivanja onog djeteta koje se osjeća nevoljeno i zanemareno. Koje čeka potvrde izvana kako je lijepo, kako je zgodno, kako je pametno. I hrli slijepo ljudima od kojih te pohvale pristižu. Kao slijepac što tapka u mraku, tako tapka po vratima ljubavi koja nikako da otvori. I samo skuplja ciglu po ciglu, očekujući da će mu doći osoba koja će zaljuljati tlo pod nogama, izazvati vrtoglavicu i da će lebdjeti na oblacima ljubavi. I naći će takvu osobu koja će to isto željeti, i to će trajati dok se god tepa, i titra, i dok se ne opuste, i dok ne isplivaju mane. Čovjek se može pretvarati neko vrijeme, ali to je kratko. Nakon tih nekoliko mjeseci dolazi otrježnjenje. I pita se: hoću li ja tu ostati? Ima li za mene ljubavi tu? Živimo u 21. stoljeću. Stoljeću interneta, imperativa mladosti, imperativa dostupnosti, i mogućnosti beskrajnih manipulacija. Vremenu nekih drugih vrijednosti. Vremenima etiketa i cijena, svaka roba ima svoga kupca. I znaš što kupuješ, kad kupuješ ljubav. Jer ljubav postaje sve više, na žalost, valuta plaćanja.

Ispričat ću vam priču…

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Imam jednog prijatelja. Volim za njega reći da je „pelenski prijatelj“ jer se znamo od najranijih dana, kada nismo bili svjesni jedno drugoga. Možda i jesmo, u nekoj drugoj dimenziji. Naši roditelji su se družili, pa smo i mi ostali na neki način povezani kroz život. Naočitog takvog i šmekca, voljele su cure pa poslije žene. A svi oko njega, kad je prevalio tridesetu, nadali su se ženidbi. Imao je duge veze, ali… Rekao mi je jednom „oženit ću se ženom za koju ću osjetiti da bih se brinuo za nju do kraja. Da ako joj se nešto strašno dogodi, da bih ostao i brinuo se o njoj, da je ne bih napustio. I da osjetim da je ona spremna isto to učiniti i za mene.“ I našao je takvu ženu. I bila sam na njihovom vjenčanju. I kad su izgovarali pred oltarom „I u dobru i u zlu, i u zdravlju i bolesti“ osjetilo se da to misle, da to osjećaju i žele. Svjesno su to izabrali. I dođe trenutak u životu kad si spreman za takav izbor. Kad osjetiš da želiš to, da nećeš pobjeći, da ćes se suočiti sa svojim strahovima, demonima, ili kako ih već želimo nazvati, da želiš svim svojim bićem i svjesno biti tu uvijek, bez obzira što donosi sutra. I da ti za to možda i nije potreban papir, formalnost, kako se to sve voli danas nazivati, i svjedoci. Jer si iskren sam sa sobom i s osobom s kojom želiš biti u autentičnom odnosu. S osobom koja je dom.

Svjesno izabrati partnera, voljeti ga, imati poštovanje prema njemu, zahvalnost, dati mu pažnju, podršku, biti brižan i požrtvovan. Biti iskren mislima, riječima i djelima. Biti svoj i autentičan. Cijeniti partnerovu prisutnost jer svjesni smo da on ima slobodnu volju. To znači da svakoga dana bira biti s nama, a može otići. Najlakše je otići.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Kako se ruši onaj zid ciglu po ciglu oko srca i duše, tako se odnos gradi ciglu po ciglu. Grade ga dvije individue, dva pojedinca koja biraju iz dana u dan ostati i voljeti sve vrline i mane onoga drugoga. Znajući da neće biti uvijek med i mlijeko. Da će biti i teško, i u toj težini da će biti jedno za, i uz drugo. Kad kažem pojedinci, mislim na dvije različite, kompletne i cjelovite osobe koje su odlučile dijeliti svoj životni put koračajući zajedno. Pri tome svaka osoba ima slobodu rasti i razvijati se. Imaj pravo afirmirati se u onome što vole, uz potporu onoga drugoga iz ljubavi. Ljubav želi vidjeti sretnu osobu nasuprst sebe. Ne želi kontrolirati, manipulirati, natjecati se… Nije ovisna. Nije trebam te pa te zato volim… Možete nastaviti niz. Ili prestati čitati.

Ljubav će dopustiti i ranjivost, i suze, i smijeh, i šlampavost, i vjetropirastos, i nedostatak snage, i umor, i enormnu energiju. Kad se čini nešto za drugoga, onda nema očekivanja što ću dobit zauzvrat. Čini se jer se to želi. Bez kalkulacija. Ljubav želi čuti kako je prošao dan. Želi štititi, brinuti se, dati nježnost. Želi iskrenost i voli autentičnost. Ne daje ultimatume. Ljubav daje i time se množi.

I ljubav pušta. Pušta da osoba ode ako se ne osjeća dobro, ako joj nestaje osmijeh s lica. Jer ljubav ona iskrena i prava je takva. Ona poštuje. Ona vidi. Vidi dušom. Ljubav ne moli. Ljubav ne sili. Ljubav nije bol. Iako ovo posljednje – otpuštanje možda bolno zvuči. Ali ako se iskreno voli, tada želite da je osoba koju volite sretna. Ako će biti sretna daleko od vas, ljubav je sretna s tim.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Tu su utkane sve priče o Retfali, omamama, Donjem gradu i djetinjstvu, i jednoj ljubavi. I mnogim osječkim ljubavima. Ispričala sam vam puno priča…

I jutros dok se budio dan nad gradom koji je umivala kiša, uz otvoreni prozor i šaptanje bagrema, zalutao je na zavjesu jedan smrdljivi martin. Uhvatila sam ga rukom i pustila da odleti u dan… Poput razmišljanja koje dijelim s vama.

Gledajte i slušajte srcem jer nije sve kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)