2. ožujka 2024.

Osijek Express

Vijesti iz Osijeka – Ili dobre ili loše ;)

Ivana Erhardt Draganić: Ustajali miris tramvaja zimi, Tolstoj i lončić toplog mlijeka koje grije dušu

6 min read
Ivana Erhardt Draganić - Radila je kao novinarka i urednica u Osječkom domu, Večernjem listu u Osijeku i Zagrebu, bila je mentorica studentima novinarstva; novinarka i reporterka RTL televizije. Radila je sa studentima Medijske kulture u Osijeku. Mnogi je poznajete kao Vinsku Mušicu, iz njezina vinskog bara u Osijeku. Trenutačno je na drugoj godini studija Geštalt psihoterapije. I ponosna je na svoje švapske osječke korijene.

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)

Zadnji su dani maskenbala, fašnika, veselja pod maskama. Dajemo si oduška u pretvaranju na par sati da smo netko drugi… Veselimo se, plešemo, smijemo, razgovaramo, šalimo pod krinkama.

A što je u stvarnom životu? Veselimo se, plešemo, razgovaramo, smijemo se, šalimo, kad smo mi, baš takvi kakvi jesmo s drugima. Iskreni sa sobom i iskreni s drugima. Kad smo autentični mi, autentičan ja, autentičan onaj drugi. Sigurno imate svoj mali krug velikih ljudi. Krug ljudi koje volite i koji vole vas, s kojima ste uvijek ono što jeste i koji su s vama uvijek ono što jesu. Pisala sam već kako nas ne određuju poslovi koje radimo, stanovi u kojima živimo, adrese, odjeća koju nosimo. Određuje nas nešto drugo. Ono nešto zbog čega nemate potrebu dokazivati se pred drugima, nego samo bivati istinski vi…

-TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA-

„Imam mali krug/ velikih ljudi/ s kojima sanjam/ za koje se trudim/ uz koje znam/ tko sam zapravo ja.“, pjeva dragi Massimo.

U tom krugu si ti taj koji jesi takav kakav jesi. Prihvaćen i prihvaćaš. Bez potrebe za mijenjanjem. To je tako opuštajuće, tako prirodno i tako jednostavno. Znam tko sam.

I evo mene opet na filmu „Green Book“ (lijep je to film…) i scene u automobilu gdje Tony The Lip govori znam tko sam, Talijan sam iz radničke klase, imam obitelj, snalazim se… Klupski izbacivač koji pošteno radi svoj posao, dosljedan je, u financijskim dubiozama, voli hranu, voli svoju ženu i djecu, i ne srami se onoga što je, i odakle potječe… Jednostavan, takav kakav je, kroz film se transformira – rješava se predrasuda, i onih rasističkih s početka filma (ako ste gledali), pokazao je lojalnost, ona je kroz prihvaćanje prešla u podršku i prijateljstvo. Putovanje Tony The Lipa i Don Shirleyja po američkom jugu osvijestilo je obojicu. Situacije u kojima su se našli, okolina u kojoj su boravili, ljudi s kojima su se sretali, pokrenuli su promjene u obojici. Samo je trebalo odškrinuti vrata – u oba smijera.

-TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA-

Slušati, saslušati, razumjeti i prihvatiti. Vrlo je jednostavno. Za to je potrebno vrijeme. Koje danas često nemamo. Ali imamo opravdanja za neimanje vremena. Neću o vremenu. Ali želim o iskrenosti. Iskrenosti srca ljudi s kojima smo okruženi. Iskrenosti vlastitog srca. Kad imate taj mali krug velikih ljudi. Ljudi otvorena srca, iskrenoga srca, s njima je sve jednostavno, nema maski, nema igranja uloga, nema očekivanja, nema manipulacija. U tom krugu vlada pozitivna atmosfera jer je sve nabijeno dobrom energijom. I u takvom krugu ljudi znate tko ste i oni znaju tko su. I nema figa u džepu.

Ispričat ću vam priču…

S 13 godina pročitala sam cijeli opus Tolstoja iz mamine biblioteke. Da, i Rat i mir. S tim da sam preskakala dijelove o ratu. Čitala sam samo mir. S 13 godina sam crtala i slikala, i sanjala da jednog dana budem arhitektica. Moja je razrednica mami savjetovala da me upiše u gimnaziju ili medicinsku školu kako bih jednoga dana radila s ljudima kao liječnica. Ja sam ljudima željela projektirati domove, škole, muzeje, biblioteke… I upisala sam građevinsku školu. Na zaprepaštenje okoline, uz maminu i tatinu potporu. Uživala. Bila sam sretna i zadovoljna, projektirala kuću i osmerokatnicu, rješavala jednadžbe kao križaljke… Bila sam autentična ja u toj svojoj adolescenciji. Jedno od ljepših razdoblja u mom životu. No moj se san srušio s rezulatima prijamnog na arhitekturi tamo početkom ’90-ih. Netom je rat završio. Na jesenskom roku upisala sam građevinu. Kako su dani postajali kraći, tako mi je sve teže bilo ustajati iz kreveta i odlaziti na fakultet.

-TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA-

Od one vesele, autentične mene, nije ostalo ništa osim nevoljkosti i velike tuge. Nisam se vidjela u projektiranju cesta, mostova, kanalizacija. Uz to što me mučilo, mučila me i reakcija roditelja. Kako im prenijeti odluku koju sam donijela: prekinuti studij, ispisati se s fakulteta – zauzeti se za sebe. Tata je pošizio. Rekao je „Ok, sutra otvori radnu knjižicu i idi raditi!“. Uzela sam torbu, strpala u nju četkicu za zube, gaće, pidžamu i majicu, i buntovna, i ljuta, otišla od kuće. Bila je zima s puno snijega. Znala sam što neću, ali nisam znala što ću. Kao da se cijeli svijet sručio na mene. Grijala sam se u tramvaju od Donjeg grada do Retfale. Onaj zimski ustajali miris tramvaja, vlažan, pomalo pljesniv, ali topao. Zurila sam kroz prozor a nisam ništa vidjela. Suze su grijale lice. Tramvaj je poskakivao, cvilio, škripao, primao promrzle putnike u neko gluho predvečerje. Sišla sam s tramvaja na svojoj i omaminoj stanici u Retfali. Stisnula oštro omamino zvono. Pod prstima još osjećam hrapava vrata, godinama premazivana teškom uljanom, smeđom bojom. Šum njezinih nogu kako se u debelim, crnim, krznenim papučama teško vuku kroz hodnik, odjekuje u ušima. Činilo se kao vječnost. Moja omama Gaga smjestila me u svoju toplu kuhinju, onako uplakanu s torbom. Ugrijala je mlijeko u malom plehnatom plavom lončiću na šporetu, i slušala. Znala je moju buntovnu narav, godinama je bila s nama dok je čuvala moju sestru. Mast sam joj vadila, a ona je bila strpljiva. Tako strpljiva. Rekla sam joj da sam otišla od kuće i da ću živjeti s njom. Da ću spavati u kuhinji na otomanu. Strpljivo je slušala. Zagrlila me, grlila i grlila, a ona je ta koja se rijetko grlila, i s nježnošću otpravila na tramvaj za Donji grad.

-TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA-

Duga je ta noć bila. Nas troje sjedili smo za okruglim stolom u blagovaonici. Tata se smirio, iako je inzistirao na radnoj knjižici. Mama, onako tolerantna (visoki prag tolerancije ta žena ima, ali kad ga prekoračiš, bolje da ga nikad ne prekoračiš), slušala je i rekla: „Dobro. Što želiš studirati?“. Odgovorila sam pravo ili ekonomiju. „Onda nećeš studirati. Nije to za tebe, to nisi ti. Ako nećeš ponovno pokušati u Zagrebu na arhitekturi, što te zanima?“, strpljivo je razgovarala sa mnom. Tata je bio jako crven u licu. Rekla sam: „Književnost“. Sljedeći dan imala sam radnu knjižicu u džepu, plan i osmijeh na licu, a pritisak u prsima je nestao. Nije bio smak svijeta. Imala sam svoj mali krug velikih ljudi. Na kraju me put doveo među ljude, radila sam s njima kao novinarka… Imala sam podršku.

Život čine izbori. Naš se krug ljudi s godinama mijenja. Taj krug podrške, iskrenosti, voljenja, u početku je obitelj. Kasnije se nadograđuje. Znate onu narodnu: rodbinu dobiješ/naslijediš, a prijatelje biraš. I ponekad su ti prijatelji i partner te veze s njima, jače od onih rodbinskih. Jer mi biramo. Biramo koga ćemo pustiti u svoj život. S kojim ljudima ćemo podijeliti svoje snove, strahove, brige, radosti i smijeh. S kojim ćemo ljudima biti takvi kakvi jesmo. Bez uloga, bez maski. Naši ljudi znaju kakvi smo, kad možda mi posumnjamo u sebe. Tu smo jedni za druge, sanjamo zajedno i u okrilju smo sigurni. Uz koje sve znate. I koji sve znaju. To je ljubav. „Sve ti znaš“ jednako je onome „volim te“.

-TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA-

I važno je znati. Dobrota, nježnost, zagrljaji i briga nisu slabosti, oni su izraz unutarnje snage. No to što ste dobri, ne znači da će vas svi voljeti. Bit će i onih koji će to iskoristiti. Koji s krinkama hodaju kroz život. Ali, najvažnije je da vi znate tko ste. Budite autentični. Iskreni u srcu. To je ljepota u ovom svijetu, zaogrnutom maskama. Taj sjaj, ostaje i kad odete…

Nije sve onako kako vidite i čujete…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)