Ivana Erhardt Draganić: Svatko želi imati svoje “Đe si?” u toplom zagrljaju

“Svijet je pun usamljenih ljudi koji se boje napraviti prvi korak”, rekao je Tony The Lip Vallelonga (Viggo Mortensen) dr. Donu Shirleyju (Mahershala Ali) u filmu “Green Book” (Zelena knjiga: vodič za život). Predivan mi je taj citat. I baš je prigodan.

Pogledala sam film u kinu Uranija, ima tome već. I potom još nekoliko puta. Zašto? Zato što je to jedan lijep i jednostavan film. Ne govori samo o rasizmu na jugu SAD-a, radnja je smještena početkom 60-ih godina prošlog stoljeća. Temeljen na stvarnom događaju, sa stvarnom knjigom s uputama za crnce koji se nalaze na putu, film je puno više od priče o toleranciji i ukazivanju na rasni problem. Neću ga analizirati.. Iako, sjajan je za analizu verbalne i neverbalne komunikacije. Toplo vam preporučujem da ga pogledate ako niste, i baš sada je dobro vrijeme. Ovo predblagdansko vrijeme. Vrijeme iščekivanja i radosti, uzbuđenja i druženja. Jer nije svima baš takvo. Svijet je pun usamljenih ljudi… Zaista je tako. A usamljenosti su različite, točnije uzroci nečije usamljenosti su različiti.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

I vraćat ću se na film koji se čita kao film pažnje, odanosti, prijateljstva, rušenja predrasuda, autentičnosti, ljubavi i pripadanja. A kome pripadamo? Pogotovo ako nema više dragih osoba s nama, osoba koje smo voljeli kao partnere, supružnike, prijatelje, obitelj. Nedostajanja bole najviše oko obljetnica, rođendana i u vrijeme blagdana.

Zahvaćeni predblagdanskom groznicom možda ne primjećujemo koliko je usamljenih ljudi oko nas. Osoba koje su doživjele velike promjene u svojim životima proteklih mjeseci, a možda i godina. Prema statistikama (statistika anglosaksonskih zemalja, u nas bi možda redoslijed bio drugačiji) najveća bol osjeća se zbog smrti supružnika, nakon toga slijedi bol zbog odsluženja zatvorske kazne, treća po redu bolna situacija je zbog gubitka djeteta, slijedi razvod, gubitak posla, smrt bližeg člana obitelji (roditelja, brata, sestre)… Dalje neću nabrajati. No postoje i gubitci koji se nikad nisu ostvarili, ali jesu gubitci. Ti takozvani nevidljivi gubitci su nikad realizirano majčinstvo, roditeljstvo ili primjerice bračna zajednica. Svaki čovjek nosi svoju bol. I ona je za svakog pojedinca težinom drugačija, ali je bol. Neću pisati o boli niti o procesu žalovanja. Prihvatiti žalovanje je suočavanje s gubitkom, znati da ono što je nekad bilo više nije ili barem nije onako kako je nekad bilo. Proces je koji traje, a koliko traje – indivudalno je.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Gotovo 25 godina u komunikacijskim vodama i novinarstvu. Savjetnica u odnosima s javnosti, edukatorica, medijska trenerica i
vlasnica CaT komunikacija. Izrađuje strategije komuniciranja, drži medijske i treninge javnog nastupa,
organizira konferencije za novinare. Vodila je brojne PR kampanje, organizirala i vodila evente,
konferencije i stručne skupove, uređivala programske knjižice i brošure, pisala native oglase, autorica
je brojnih promotivnih te kratkih dokumentarnih filmova. Usavršavala se u području komunikacija,
liderstva i EU projekata. Iza nje je veliko iskustvo u radu s medijima i javnosti, s jedne strane, te
novninarstvu u koje se zaljubila za vrijeme Studija kroatistike. Radila je kao novinarka i urednica u
Osječkom domu, Večernjem listu u Osijeku i Zagrebu, bila je mentorica studentima novinarstva;
novinarka i reporterka RTL televizije. Radila je sa studentima Medijske kulture u Osijeku.

Mnogi je poznajete kao Vinsku Mušicu, iz njezina vinskog bara u Osijeku.
Trenutačno je na drugoj godini studija Geštalt psihoterapije. I ponosna je na svoje švapske osječke
korijene.

I tu se rađaju usamljenici. Osmijehom skrivajući tugu. Svi smo barem jednom bili na tom mjestu. Povukli bismo se u osamu i „lizali svoje rane“ kako smo najbolje znali, jer rijetko tko je mogao razumjeti našu bol. I teško je. Pogotovo pred vratima blagdana. Teško je. Neizrecivo. I povlačimo se. Da izbjegnemo okupljanja, obiteljska, prijateljska. Da izbjegnemo pitanja. Da izbjegnemo tužne poglede. Da izbjegnemo tapšanje po ramenu „sve će biti dobro“. Ali to dobro ne dolazi, nema ga na vidiku.

“Svijet je pun usamljenih ljudi koji se boje napraviti prvi korak”.  A ponekad treba učiniti taj jedan korak.

I opet ću vam ispričati jednu priču.

Točno prije deset godina u ovo vrijeme. Za mene drugačije od prethodnih jer je završilo jedno razdoblje mog života. Na stepenici boli bila sam na četvrtom mjestu. Iako sam proces žalovanja završila, nisam se veselila božićnim okupljanjima u Osijeku. Nije me baš radovalo. Nisam bila raspoložena ni za pečenje sitnih kolačića (što me inače veseli). Povukla sam se u sebe. I onda je došao taj korak. Ili možda dva. Sa svake strane po jedan – jedan osječki i jedan dubrovački.

–TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA–

Moja prijateljica Dubrovkinja s prebivalištem u Zagrebu te godine nije išla doma za blagdane. A meni je trebalo da se izmjestim. Doslovce, da se maknem iz rodnoga grada. I tako sam s popisom za kolače, omaminim receptima za krancle, vanilin i nugat kiflice, londonere, kuglof…, s maminim švapskim receptom za Eierlikör (liker od jaja), koferom u koji sam natrpala modle za kolače, nekoliko butelja vina, nešto odjeće i volju, sjela u autobus i otputila se u metropolu. Svaki dan smo Dubrovkinja i ja ispekle po jedan kolač. Do Badnjaka smo imale osam vrsta, ispečenih u smijehu i zajedništvu. Naučila sam od nje spravljati bakalar na bijelo, jest da bih mogla ponovno na tečaj i uživala bih dok paralelno u jednoj teći kuhamo bakalar, a u drugoj naranče, limune, klinčiće i cimet. Njezinom dubrovačkom pašticadom se i danas sama hvalim. A moja je vesela Dubrovkinja perkelt od soma toliko zaljutila da bi na našim prostorima mnogi dušu ostavili iznad pjata, kako bi ona rekla. I znate što, taj Božić u egzilu, nas dvije, mačak Micko, brdo kolačića, liker od jaja kojeg se uvijek sjetimo uz oduševljenje i smijeh, tradicionalna jela. Jedan je od onih kojih ću se sjećati. Stvarale smo zajedničke trenutke. Smijale smo se i plakale. Usamljenost je ostala u osječkom autobusu koji je odlazio u maglovitoj noći sa zagrebačkog kolodvora, a mene dočekao široki osmijeh, plave oči i razdragano „Đe si?“ u toplom zagrljaju.

Zahvalna sam i danas na tom jednom koraku.

Tony The Lip je imao pravo kad je rekao „Svijet je pun usamljenih ljudi koji se boje napraviti prvi korak“. Kad pogledate film, sve će vam biti jasno. I ponovno mogu završiti rečenicom kao i prošle subote.

Nije sve onako kako vidite i čujete.

I razmislimo o tom jednom koraku…

Foto: Samir Kurtagić (osobna arhiva Ivane Draganić)